Facebook komentari

Stari komentari

Clanak je super, drago mi je da si ga napisala. Btw, ja zivim sa zenom koja je ko ti. A nit ja nisam mnogo drugaciji. Tak da u potpunosti razumijem o cemu pricas.

Autorici..

Ima jedan divan TV film upravo o tome o čemu ti pričaš zove se
Divine Secrets of the Ya-Ya Sisterhood
sh.wikipedia.org/wiki/Divine_Secrets_of_the_Ya-Ya_Sisterhood_%28film%29

(jedan od mojih najdražih)

- ja te 100% podržavam i drago mi je da si napisala članak o tome, da se razbije i ta tabu tema i da žene znaju da imaju izbor i da ih nitko ne smije osuđivati i kritizirati ili (na)zagovarati i da budu spremne ako i kada dođe vrijeme za majčinstvo.. oprostite mi sve žene i muškarc i, no ponekad je možda i bolje da se neko dijete ne rodi, kako ne bih imao kompleks raznih latinskih naziva!!

Eto zato volim čitati Libelu ;)) .. a i uvijek nešto novo naučim!!

Odličan članak.
Postojanje ljubavi prema partneru i želja da se s njim ima dijete (a ne s bilo kim, samo da se ima, što bi bio nastavak bezglavog uletavanja u ljubavne veze) bio vjerojatno i bio "pravi" motiv, ako takav uopće postoji.
Nadalje, "ljubav" koja bi se stvorila u prvim trenucima nakon poroda bi tek bila sumnjiva i upućivala na potencijalne "krive" motive.

BRAVO!!! Napokon iskrene riječi jer smatram da većina majki samo citiraju ustaljene, od njih očekivane fraze. Moje "dijete" je odrastao čovjek 22 god., prekrasan zdrav mladić pun emocija. Kad sam ga rodila , usput porod mi je bio traumatično iskustvo, pitali su me jel mi dijete LIJEPO? Odgovorila sam iskreno: pa i nije baš. Još danas se svi zgražavaju nad tim. Jedva sam dočekala odlazak na posao i tek tada je dijete imalo moju pravu ljubav i pažnju. Zato vjeruj, ništa nije kod tebe neprirodno nego mnoge majke lažu. Sva sreća tebi i djetetu.

U najmanju ruku članak je krajnje neobičan bar meni , koja uz posao koji radim , jednostavno ljubim svoju djecu

Hvala svima na čitanju i riječima podrške.

Donabella: I ja ljubim svoje dijete, obožavam, točnije, ali sve ostalo što ide uz malu djecu me grozi. I stav društva koje vidi i govori samo o lijepim stranama. Jel postoji išta u životu što ima samo jednu stranu??

Hvala svima na čitanju i riječima podrške.

Donabella: I ja ljubim svoje dijete, obožavam, točnije, ali sve ostalo što ide uz malu djecu me grozi. I stav društva koje vidi i govori samo o lijepim stranama. Jel postoji išta u životu što ima samo jednu stranu??

Za pet mjeseci ću postati majka, i muče me ista pitanja. Ne očekujem da ću se u dijete "zaljubiti istog trena" u što nas uvjeravaju na tečaju za trudnice, a to mi također tvrde i sve prijateljice. Također nemam ni najblažeg pojma kad i kako ću naći vremena za sebe, a sigurna sam da neću biti u stanju brinuti od djetetu ako ne budem imala ispušni venti, odnosno da neću moći dati maksimum svoje ljubavi, pozornosti i pažnje. Kako nemam podršku okoline i obitelji, sve zapravo ostaje na meni i suprugu, što će reć - na meni.
I ja sam također sebična jedinica, što se sigurno može pogoditi i bez da se deklariram :D
Bebi se veselim, i prvim koracima i prvim zadaćama i prvim ljubavima,ali mislim da je na majkama jednostavno previše toga, i da se to neće promijeniti dok se ne promijeni stav društva.

pa dobro jutro, šta ste mislile da vam sve mora biti ko u bajci... i nije istina da društvo govori samo o lijepim stranama majčinstva... pa u kojoj bajci vi živite ?

"Želim da se percepcija majki koje veselo pjevaju uspavanke promijeni"
... zar će i to ući u "političku korektnost"? Da ne bi koga slučajno povrijedila percepcija majke koja uživa sa svojim djetetom ?

TREBA TI ODUZETI DIJETE I TEBI I SVIMA KOJI MRZE SVOJE NAJMANJE I NAJMILIJE

Zaista mi je drago da je netko ovo napisao! Možda se vaš doživljaj u potpunosti ne poklapa s mojim, ali definitivno dijelimo osjećaj u odnosu na druge mame i ostale ljude. Nisam baš mlada, dijete sam željela, dapače, dobila ga putem potpomognute oplodnje, volim ga neizmjerno, puna mi je duša od njegovog smijeha i pogleda koje izmijenjujemo...ali da sam bila šokirana, nokautirana, potpuno izvan svijeta i života, jesam. Nažalost, moram reći da me polazak djeteta u vrtić još više 'obespravio' jer tada kreću i bolesti, dijete me silno treba i ja mu se silno dajem. Svijet, kojem sam se možda i radovala, se zapravo pokazuje u svom najgorem svijetlu..neprijateljsko okruženje definitivno za zaposlene majke male djece. I o tome bi se dalo...

@ifigenija.. gdje se to točno navodi da se mrzi svoje dijete????????

Nekoliko puta je istaknuto da se dijete voli, i upravo iz te ljubavi i odgovornosti prema njemu se i piše..što žena nema pravo na osjećaje, pravo reći što misli i što joj se u životu događa?...ne ajmo se svi pokriti po glavi ili je ugurati u pijesak i onda završiti na nekim antidepresivnim tabletama i zbog anksioznosti naštetiti svome dijetetu i sebi.. preporučam ti da pogledaš gore spomenuti film, pa onda sipaj optužbe..
ima nas svakakvih žena, nismo sve iste, imaj respekt prema drugim iskustvima i drugačiijim stavovima i mišljenjima..čitaj pažnjivo tekst i možda nešto i jednom naučiš ako si majka ili ćeš jednog dana biti..teško da je baš uvijek u životu i kod nekoga sve bajno..

Apsolvirala sam sve napisano u tekstu bez ikakve griže savesti, i bez skrivanja istine, pred sobom i pred drugima. Nisam baš na taj način svojim ćerkama prezentirala, jer to nijednom detetu ne može biti milo da čuje, ali nisam ih ni lagala... našla sam načina da objektivizujem iskustvo majčinstva što je moguće preciznije, a da se ne osete nevoljenim i neželjenim, jer moje ćerke nisu ni nevoljene ni neželjene. Ali daleko od toga da me je majčibnstvo ispunilo, usrećilo i slično... Ja samo smatram da kad čovek to uradi, dobije decu svesno, da bi trebalo sve da učini da tu decu podigne na najbolji mogući način. Dok su bile male, to mi je bio horor. Dečji rođendani, šetnje parkom... čekanje da svi polegaju i zaspu! I deca i muž! Da imam malo vremena za sebe, da me niko ne zove, da nikom nisam dužna, ni odgovorna za ono što radi... Da budem sebi dužna i odgovorna. Mogu reći da sam 15 godina prespavala za sebe. Ali ono što nisi uložio u decu, a mora se - vrati se desetostruko. Lošim. Kao i ono što si uložio, a vrati se dobrim. I to je to. Ko uzme kajaće se, ko ne uzme kajaće se...

Ifigenija - ti si totalni imbecil.

Sve je ovo u redu i treba otvoreno pisati o tome. Ali ja sam baš često naletila na takve teme i znate što? Meni se čini da se sad događa jedna druga degradacija - žene koje uživaju u majčinstvu, djeci i svemu što ide uz to, postaju omalovažavane i gleda ih se s podsmjehom. pogotovo ako su, ne daj bože, inteligentne i obrazovane. jer 'kakva si ti glupa krava kad ti je DOVOLJNO imati djecu?! zar ti nemaš nikakvih ambicija?'. i onda dolazimo do toga de žene na silu moraju imati i karijeru i bogat društveni život i putovat i imati djecu i sve sve sve bez obzira na to što ONE uistinu žele. stav izražen u tekstu je na mjestu. ima žena koje se tako osjećaju. ali ima i nas koje mrzimo to što imamo diplomu i sad svi očekuju neku super karijeru od nas. a ja to ne želim. ja bih petero djece. pa što? nikako da ljudi shvate (isti korjen kao i kod prihvaćanja lgbt zajednice) - to što netko ulazi u stereotipe i ideale (upitne, ali dobro sad), a netko je na margini ne čini jednog boljeg od drugog. svi imamo pravo osjećati ono što osjećamo.

Mene pogodilo ovo "da ne bi bila majka da sam znala što me čeka" jer se ljudi obično raspitaju i dobro znaju što slijedi. Moja klinka ima 14 mjeseci, a tijekom trudnoće sam čitala forume i pripremila sam se na najnajnajgore muke u životu. Očekivala sam kolike, nervozne plačeve svakih pola sata danju i noću, vječno ispovraćanu odjeću, nedostatak sna, nervozu, divljanje hormona i snažnu mogućnost dobivanja postporođajne depresije, nikakve odnose u obitelji i još hrpetinu negativnih strana roditeljstva. Moram reći da većinu toga do sada nisam iskusila jer je beba još u bolnici pokupila moj ritam spavanja, a uz dobru komunikaciju s partnerom, sve smo uspjeli. Izlasci više nisu cuganja do pet ujutro, ali se izlazi. Naspavani smo oboje i nismo više mladenački neopterećeni, ali nikad ne bih rekla da ja više nisam ja zbog toga što imam dijete, samo imam novi bonus na levelu. Stignem sve što isplaniram, iako, istina je da sam neke hirove morala srezati. Ali to je upravo to, hir. I mogu bez njega. Uz bebicu pronalazim nove stvari koje me zanimaju i doslovno otkrivam novu sebe. I puno više vremena provodim u šetnjama. Ne znam, mene to nekako učinilo osobom koja više razmišlja o mimici, gestikulaciji i ponašanju, a moram brinuti i o sebi kako bih mogla brinuti o bebijerki. Zna biti teško i naporno, ali nije najajnajgore i ne bih mijenjala bebicu ni za kakvo osobno iskustvo.

Nisu svi ljudi jednaki ali kada se životni ideali temelje na ovome što promiče libela i srodni portali onda nije ni čudno što gospođa ovo piše. Razumijem da je možda djeca živciraju ali takva hladnoća kod majke je u najmanju ruku vrlo čudna i neprirodna, usudio bih se reći da je došlo do nekog psihičkog ali i duhovnog poremećaja. Mogu samo reći da žalim takav stav majke ali i stav komentatora koji podržavaju ovo gore napisano. Majčinstvo i očinstvo su zahtjevni ali bez truda nema ni nagrade. Očito smo svi postali instantni, želim brza rješenja. Malo nas što ispunjava, želimo "uživati" bezgranično i u svim segmentima bez nošenja bremena života. Eh, moja McDonalds generacijo, briga tebe za život, za ljubav!

Ljudi, dajte shvatite da ne moraju svi osjecati ono sto vi osjecate. Po pitanju bilo cega, od banalnih stvari pa do ovoga s djecom. Nismo svi isti i prestanite normirati vlastita iskustva u opceobvezujuca pravila.
I bez obzira kakav vas stav bio prema majcinstvu, vazno je cuti i ovakve price. U kulturi u kojoj vlada hegemonija majcinstva, zene koje ne dijele apsolutnu predanost djetetu moraju skrivati svoje emocije. Je li to u redu? Pa nije da vama namecu svoj stav, zar ne? ;)

Dobro je imati sposobnost samopercepcije i to iskazati. Znamo koliko je , kulturološki, nepoželjno reći ono što se ne uklapa u očekivano. A, kako je "to očekivano" formirano...?
U teoriji komunikacije je najvažnije "opažati bez procjene," tj, ne kvalifikovati...
Posebno drugog...
Zato, uživajte u majčinstvu i otkrivajte ga na sopstveni način... I, spoznajte sebe, bez uklapanja u "očekivano."
Na zdravlje...

draga ana, imas moju punu podrsku! majka sam jednogodisnje djevojcice, ne dijelim u potpunosti tvoje osjecaje i iskustvo, ali priznajem da sam se i sama katkad ulovila u istom razmisljanju, najvise se prepoznajem u onome da ce jednom odrasti i ja cu dobiti natrag svoj zivot. nedostatak makar i malo vremena za sebe moze izluditi covjeka, tko tvrdi suprotno mislim da laze. uobicajena percepcija majke s malim djetetom i citav set atributa koji uz to ide zenama prijece da iskreno priznaju svoje nedoumice. imati malo dijete, a bez sire organizirane pomoci nije lako i to treba jasno i glasno reci!

Propaganda neoliberalizma i korporativnog kapitalizma ogleda se na svim feminističkim istupima. Na udaru je ovaj put majčinstvo. Iz perspektive modernog kapitalizma majčinstvo je udar na profit. Žena koja rađa smanjuje količinu novca u džepovima onih kojima novca nikada dosta. Pa kada već na razgovoru za posao ne smiju pitati žene koji su im planovi u svezi obitelj onda idemo okrenuti ploču. Idemo uvjeriti žene da je majčinstvo nešto što uništava život, karijeru i ona točka nakon koje nema povratka. Za neoliberalni kapitalizam je najgora stvar kada osoba u naponu snage ide na porodiljski. Zato postoje ovakvi članci koji mlade žene trebaju odgovoriti od majčinstva ili ih uvjeriti da ga što više odgode. Neka rađaju sa 35-40 kada im se više ne može tako lako na poslu isisati svaki atom snage (ako im je snage uopće preostalo). Koga briga što je tada rizik za plod i majku višestruko veći? Još se i tu da metnuti koja lova u džep na rješavanju novonastalih problema vezanim za kasne trudnoće.
Nekada je otac tj. suprug mogao zaraditi za svoju obitelj. Danas ni dvoje nije dovoljno. Razmislite o ovom prije no što popušite ovakve spike. Ja gubitak identiteta više vidim u stvaranju modernih robovlasničkih odnosa na relaciji poslodavac-žena nego što ga vidim u majčinstvu. Ovdje ekipa kapitalističkih jastrebova na svoj mlin okreće činjenicu da su mnoge žene zbunjene i pomiješanih osjećaja nakon poroda. Prolazni emotivni problemi pokušavaju se prikazati kao "carevo novo ruho"-nešto što postoji kod svih, ali se zbog društvenih normi o tome ne govori. Ima žena kojim majčinstvo ne leži. Ali ovdje se radi o prikazivanju takvih osoba ne samo normalnih (što vjerojatno i jesu), već i kao uzora drugim ženama. A ovo drugo je nešto što se ne smije dopustiti. Feminizam danas nije borba za ženska prava. Feminizam je danas oruđe u rukama moćnika koji se bore za nove neorobovlasničke odnose.

Razmišljala sam kao ti kad sam rodila svog sina. Bila sam zgrožena i šokirana, umorna ko pas, iscrpljena fizički i mentalno. Na svoje dijete sam gledala ko na nešto što crpi svu humanost (u svim oblicima) iz mene. Kad sam ga rodila, nisam osjetila ogromnu ljubav, samo ogromno olakšanje što je porod napokon gotov! A tek nakon poroda počele su muke sa dojenjem, spavanjem, temperaturicama, zubima, umorom, umorom, umorom..brak je ostao na čekanju, muž mi je bio samo još jedna stavka koje me iritira.
Onda se dogodilo to da sam sav taj umor prihvatila kao nešto što mora biti i proći će jednog dana. Sve su preživile pa ću i ja. Mislim, koje su mi opcije, ili ću režati po čitave dane i biti bijesna na sve mame koje lažu i ne žele reći pravu istinu onima koje nikad nisu rađale, ili ću pokušati sav taj cirkus pretvoriti u donekle normalan život. Što je bio stariji, svog sina sam više voljela, dapače, postajala zaljubljena silno u njega. Ne znam zašto i kako se se to dogodilo. Poslagala sam stvari u svojoj glavi, pokušala zanemariti negativno, a obazirati se samo na lijepo. Nakon kratkog vremena, lijepo je nadvladalo ono loše i moje viđenje majčinstva se promijenilo. Negdje do njegovih godinu dana, tad sam prodisala i počela istinski uživati u njemu. Da ne duljim, u sljedećih deset godina, ja sam rodila još troje djece. I zaljubljena sam u svih četvero, u ovih troje od prve sekunde. Shvatila sam da se treba prilagoditi situaciji, mijenjati sebe i svoje stavove, neke osnovne potrebe privremeno staviti na čekanje a brak gurati i kad je najteže. Moj problem danas je što je moj ostali dio života stavljen na pauzu. A posao nije nešto što će čekati ženu koja je toliko godina bila posvećena isključivo majčinstvu.

Na žalost posao i majčinstvo danas ne idu zajedno. I jedno, i drugo traži ogromna odricanja, a novčana naknada za posao u ogromnom broju slučajeva nije dovoljna kako bi se spojio obiteljski i poslovni život.
Gledam mlade obitelji gdje muškarci preuzimaju veliki dio obaveza i opet to ne štima. Da bi se držao nekakav pristojan život dostojan čovjeka oboje mora biti full angažirano na poslu. A koliko dijete košta to bolje i ne spominjati. Pa ako još u igru stavimo troje potomaka što je minimum za očuvanje nimalo nevažnog pozitivnog prirasta stanovništva onda je jasno da je ženama danas teže nego ikada do sada.
I tu neko rješenje ne postoji bez ozbiljnih društvenih promjena koje moraju provesti muškarci i žene zajedno. A zbog mizandričnih nastupa feministica zajedničke akcije iz dana u dan postaju sve manje realne.

Trudnoca, porod i opcenito prvih nekoliko godina jednog djecjeg zivota je strasno naporan period za roditelje, stresan, pun neocekivanih problema, osjecaj gubljenja identiteta itd., itd. Ali, zar stvarno ima netko tko to nije mogao predvidjeti? :D
Po meni, ljubav prema djetetu je jedna stvar, a sve ove teskoce koje nosi roditeljstvo sasvim druga i jedno ne uvjetuje drugo. Uglavnom sve majke i ocevi zbilja zbilja zbilja vole svoje dijete, ali ce vam i iskreno reci da je to najtezi posao kojeg ce ikada raditi. I to je tako.
Ako cemo, onako, staviti to surovo u brojke, na kraju ce vam skoro svi reci da su u plusu i da se isplatilo. Jer to stvarno je iskustvo kao nijedno drugo. ;)
Svatko bi trebao raditi prema svom osjecaju, imati djecu ako ih zbilja zeli, ostati s njima doma ako to zbilja zeli, nastaviti raditi ako to zeli, ne raditi tu previse kompromisa i nikome se ne opravdavati za zivotne odabire. Dokle god su svi ukljuceni u pricu zdravi i sretni. ;)

Bravo, još uvijek nemam djecu, ali si opisala identično kako se osjećam i kakve strahove imam.

evo vam link pa pročitajte::: (i mogi se pitaju a gdje je majka?)

danas.net.hr/svijet/otac-ubio-jednomjesecnog-sina-bacio-ga-je-na-stol-za-presvlacenje-a-on-je-ispustio-jeziv-krik

Mislim da na zalost odgoj koji se propagira (po meni popustljivo vaspitanje) posljednjih godina stvara razmazenu i neodgovornu djecu koji kasnije postaju neodgovorni i nezreli ljudi spremni na obaveze koje roditeljstvo nosi. Ne dopada mi se ovaj clanak jer propagira kao sasvim normalno da je u redu biti roditelj i ne uzivati u njemu. Niko od nas nije naucen da bude roditelja, ali normalni ljudi se trude da budu sto bolji. Gdje ima volje ima i nacina da sebi olaksamo. Sigurno je da su idealni roditelji rijetki, prakticno da ne postoje (osim u knjigama). Roditelji ne pronadju nacin niti pokusaju da uzivaju u roditeljstvu su u principu nezadovoljni....i sobom i svojom djecom. Nezadovoljni roditelji odgajaju kasnije nezadovoljnu i nesrtecnu djecu.

Ova zena je dijete rodila iz pogresnih razloga upravo da bi zadovoljila drustvo i muza. Ne znam zasto se ucenje djeteta razmi znanjima i vjestinama ne bi smatralo majcinstvom. Po meni je upravo to pored podrske i ljubavi i svrha majcinstva. Tacno je da tek kad rodis saznas sta se sve od tebe ocekuje i da to nakon trudnoce i porodjaja moze biti frustrirajuce, ali u ovako kriticnoj mjeri jedino ako si zaista zivio u nekoj bajci pa si mislio da ce dijete guzicu samo prati. Ja sam dijete jako zeljela, ali sam i bila skepticna oko te ljubavi i osjecaja, jer po prirodi nisam zaljubljiva, međutim meni se ta ljubav na prvi pogled desila. Naravno da mi nekad nedostaje spontanost u zivotu, stare navike (dijete sam rodila u 34. godini, i vec sam imala i navike i posao i obaveze), ali kad se sve sabere ne smeta mi da svrha mog postojanja jos na neko vrijeme bude moje dijete.

Martine, društvo je puno nerazumijevanja prema majkama više djece. Kod nas nije moguće odlučiti se za veliku obitelj i imati uspješan posao. Bilo bi moguće, uz tempo života koji bi podrazumijevao dva, tri sata provođenja vremena s djecom, što je meni nezamislivo. Jer opet bi došli do činjenice da ti vlastitu djecu odgajaju institucije. vani je to puno drugačije i jednostavnije uređeno, majke mogu birati svoju satnicu, i sukladno s time zarađivati i organizirati svoj dan.
Vaspitač, skoro pa se i slažem s tobom. Generacije današnjih roditelja su upale u novi sistem odgoja, odnosno mi smo odgajani puno elegantije i popustljivije, pa nam je samim time teško odreći se vlastitih zadovoljstava u zamjenu za roditeljstvo. Ustvari roditeljstvo je zadovoljstvo, samo treba naučiti kako. Ja sam naučila i mogu reći da am sretna osoba koja ima sretnu djecu.

Vanja, nije ni vani puno lakše. Ako izuzmemo neke skandinavske zemlje, koje zbog svojih socijalnih eksperimenata na jednoj strani dobijaju, ali sve više gube na drugim poljima, sve se svodi na isto. Kombinacija majčinstva i karijere, lakša je za iznadprosječno plaćene obitelji koje teško da prelaze 10% populacije. Svi drugi također se gadno muče ne bi li uskladili roditeljske i poslovne obaveze p ačak i uz full angažman očeva.. Teško koja obitelj može si priuštiti da samo jedan supružnik radi i da imaš više djece. Istina, lakše im je nego nama , ali daleko je to od jednog neopterećenog bavljenja djecom i uživanju u njima. Ovo govorim i iz osobnog iskustva jer sam godinama radio izvan granica Hrvatske. I svi se tamo slažu kako je nekad bilo lakše. Samo, za razliku od nas, to tamo nitko ne može nazvati jugonostalgijom.

Vanja, nije ni vani puno lakše. Ako izuzmemo neke skandinavske zemlje, koje zbog svojih socijalnih eksperimenata na jednoj strani dobijaju, ali sve više gube na drugim poljima, sve se svodi na isto. Kombinacija majčinstva i karijere, lakša je za iznadprosječno plaćene obitelji koje teško da prelaze 10% populacije. Svi drugi također se gadno muče ne bi li uskladili roditeljske i poslovne obaveze p ačak i uz full angažman očeva.. Teško koja obitelj može si priuštiti da samo jedan supružnik radi i da imaš više djece. Istina, lakše im je nego nama , ali daleko je to od jednog neopterećenog bavljenja djecom i uživanju u njima. Ovo govorim i iz osobnog iskustva jer sam godinama radio izvan granica Hrvatske. I svi se tamo slažu kako je nekad bilo lakše. Samo, za razliku od nas, to tamo nitko ne može nazvati jugonostalgijom.

Sjajan tekst!<3

ana, svaka cast na hrabrosti i iskrenosti! naprosto je nevjerojatno koliko se po netu pise o majcinstvu i bebama. kolicina dostupnih informacija je izbezumljujuca, od boje bebine kake do vjezbi za vaginalne misice i ipak niko da spomene koliko zna usamljeno i tesko biti mami koja je to po prvi put. kao neka najbolje cuvana tajna covjecanstva. rekla bih da umnogome pridonosi cinjenica da se vremenom zaborave ove frustracije. ja sad recimo, samo 18 mjeseci nakon poroda, shvacam da se ne mogu vise tocno prisjetiti bola pri porodu zbog cijeg sam intenziteta skoro izgubila svijest. bilo kako bilo, dobro je da se o ovome pocelo pricati. mozda do sad nisi citala i ovo nije los clanak na ovu temu qz.com/273255/how-american-parenting-is-killing-the-american-marriage/ p.s. ne daj da te mrznja iz odredjenih komentara obeshrabri, oni samo pokazuju koliko je tvoj clanak potreban i u sridu.

Članak baš govori o predrasudama i drago mi je da još neko piše na temu koja se često, u različitim formama, javlja i kod mene na blogu. Baš sam nedavno pisala tekst o sličnoj temi www.karadara.net/2014/10/13/idealna-slika-pocetka-majcinstva-predrasuda-koja-puno-kosta/
Definitivno treba pričati o tom.

Jako mi je drago da si napisala svoje iskustvo. U svemu što si napisala sam se prepoznala, u svakoj riječi,osjećaju. Osjećala sam se ludom jer ne mogu naći tu predivnu "ispunjenost" o kojoj se u društvu tako naivno priča. Partner nije mogao shvatiti moje nezadovoljstvo, jer sam cijeli dan sa djetetom sama doma, pa smo se na kraju i rastali. žao mi je što nisam prije naišla na ovu stranicu, jer bi mi uvelike pomogla.

Na tom tragu: www.ted.com/talks/rufus_griscom_alisa_volkman_let_s_talk_parenting_taboos

ja sam mama djeteta sa posebnim potrebama. Da se razumijemo, zgrazam se nad terminom "posebne potrebe". Moja dijete je ok, nije kao druga djeca i ne uklapa se u stereotip prohodao sa 12 mjeseci, propricao sa 18 mjeseci i kakao sa 24 mjeseca. Ostala sam doma sa njime i odbila sam se vratiti na posao kad je imao 12 mjeseci. Zato jer me trebao. I ne zalim sekunde. Bilo nam je tesko...uzasno tesko...pogotovo meni...Ali ne mogu shvatiti "osude" mama koje su me gledale sa "gadjenjem" jer sam se odrekla "karijere". Nase drustvo mora sve strpavati u ladice. I sve sto je van njih je neprihvatljivo. Pa tako i ovo o cemu ti pises i ovo sto se dogadja meni. Meni samo jedna stvar nije jasna: od kud ideja da ces zivjeti u bajci sa bebom koja cijele dane spava, koju ces obozavati od prvog dana i od koje neces biti u depri mjesecima nakon poroda?!

Ne znam za anu, ali ja sam cijeli zivot samo slusala kako je sve to predivno i divno i naj, i ok, mozda ne spavas najbolje, al ta beskrajna ljubav sve to nadoknadi. I kad mi je bilo brutalno tesko i ocajno nikome osim mene nije bilo tako. Tek sam tu i tamo na nekom forumu pronasla pokoju supatnicu, a i tamo bi se uvijek nasla neka "dobronamjerna" mama da mi objasni da sam ja zapravo sebicna i zahtjevna i bezosjecajna kucka. Fakat mi je dugo trebalo ds skuzim da je sve ok i da jednostavmo razlicite zene u kombinaciji s razlicitom djecom razlicito se osjecaju.
Ono sto me stalno iznova fascinira je s kojom lakocom ljudi osuduju i prosuduju druge...

@Zita: hvala, znam kakvu bitku vodite i uz to treba moći biti dovoljno veliki čovjek i imati razumijevanja za ovakve poput mene :)

@Vanja: E, da mi je barem netko sve to znao tako reći tih prvih mjeseci djetetova života. Prošla sam pakao dok sam sama došla do toga.

@Martin: zanimljivo viđenje, ali mislim da kapitalizmu sigurno nije u interesu smanjenje populacije.

@onima koje uživaju u majčinstvu: ma upravo to, sve majke bi trebale moći reći da uživaju ili ne, bez osude! Hvala Bogu da vas ima, svijet bi stao s ovakvima kao ja.

@tanjuška: UPRAVO TO se i meni desilo

Hvala SVIMA na čitanju, a ove bolesne i maloumne komentatore bolje da preskočim.

@Zita: hvala, znam kakvu bitku vodite i uz to treba moći biti dovoljno veliki čovjek i imati razumijevanja za ovakve poput mene :)

@Vanja: E, da mi je barem netko sve to znao tako reći tih prvih mjeseci djetetova života. Prošla sam pakao dok sam sama došla do toga.

@Martin: zanimljivo viđenje, ali mislim da kapitalizmu sigurno nije u interesu smanjenje populacije.

@onima koje uživaju u majčinstvu: ma upravo to, sve majke bi trebale moći reći da uživaju ili ne, bez osude! Hvala Bogu da vas ima, svijet bi stao s ovakvima kao ja.

@tanjuška: UPRAVO TO se i meni desilo

Hvala SVIMA na čitanju, a ove bolesne i maloumne komentatore bolje da preskočim.

"Želim se osjećati bitnom za ovaj svijet, a brinući se samo o djetetu, osjećam se degradirano, tim više što opseg mojih obaveza uključuje kuhanje i kućanske poslove. Raditi samo to po cijele dane je siguran put za ludnicu."
Evo, tu je sve rečeno. Autorica je sama sebi najbitnija, i ne želi privremeno prepustiti nekom drugom (svojoj bebi) da ju zamijeni na mjestu centra svemira. Drugim riječima, majčinstvo nije užitak jer te izbacuje iz centra svemira (onog kojeg si si stvorila u glavi).
Nisam znala da ljudi danas žele djecu da bi uživali. Ja sam "stara garda", pa nikad nisam stekla dojam da je majčinstvo i roditeljstvo nekakvo uživanje. Svi su uvijek govorili samo o odricanju. Kao mlada sam se pitala zašto ljudi uopće imaju djecu ako je to tako. Osobno sam poželjela djecu kad sam se osjetila sposobnom da uletim u to "odricanje" i brinem se još za nekog osim za sebe. Uz bebu je išao i posao i fakultet, obitelj mi nije bila blizu, osjećala sam se svakako, i proživjela sve što je autorica nabrojala, ali stvarno ne znam kako drugačije i može biti? Možeš imati dijete i dati ga na odgoj i čuvanje nekom drugom, pa si zadržati svoj komotni život. Ali onda tvoje dijete neće biti tvoje. Ako sama brineš za svoje dijete, pozdravi se s komocijom. Dijete ide na prvo mjesto, a ti na drugo, jer si upravo postala roditelj. Prešla na drugu stranu. A autorica bi htjela biti i jedno i drugo: biti roditelj, a živjeti kao odraslo dijete.
Biti roditelj je ozbiljan i odgovoran posao za koji se ne dobiva ni plaća ni slava ni Nobelova nagrada. Tko ima djecu (i brine se za njih kako najbolje zna), taj je faca. U mojim očima.

@reasilvija... Po meni tekst nije pisan samo da se iznese samo osjećaji i iskustvo autorice i da se "popljuje" majčinstvo.. Po meni je pisan ženama koje misle da nesto nije u redu s njom/njima jer su se osjećale drugačije nego što im se prezentiralo..imas više članaka na tu temu iz svih strana svijeta...ja mislim da si ti faca što si roditelj i žrtvujes mnogo toga pa i sebe za dobrobit svog djeteta, moj respect!!!

Ja također smatram da je autorica hrabra što je pisala po pitanju ove tabu teme i smremna na javne osude i komentare...ok emancipacija je puno donjela po pitanju ženskih dometa u društvu..no nasa sredina jos uvijek gleda zenu na malo tradicijski nacin i sad je ona sebična ako želi sve u životu..autorica i o tome piše..

Tekst je dugačak i ima osobnih propitkivanja, išlo se u sam srž negdje i brutalno..no to su i pitanja drugih žena kolko ja čitam autoričin tekst..

Ja tu i čitam bas odgovornost zene..jer se propitkuje sto zasto kako..bas iz ljubavi prema i sebi i djetetu..ima mas koji možda cak pretjerano previše analiziramo i samoseocjenjujemo... Hladnoću koji tu drugi vide ja mogu razumjeti, ali ima jedna rečenica gore a to je moji roditelji mi nisu bili bas uzori po tom pitanju..i u tom grmu leži zec...vidite ja sam takva osoba koja se zaklela sama sebi da neće biti kao svoji roditelji i da moj muz neće biti kao moj otac...
U ovom slučaju tekst po meni je napisan kao suport drugim ženama i muškarcima koji se tako osjećaju, al to ne znači da će se tako uvijek osjećati..

L.p.

Ne znam sa kim se Vi druzite ali o ovome pricaju SVI. Pa i na nekim igrackama pise - nije dozvoljeno za decu do tri godine zbog mogucnosti gusenja sitnim delovima. Gajenje male dece je nesto najdosadnije na svetu i nisam primetila da je to ikada iko porekao. Povezanost na porodjaju - apstraktna, precenjena i moze se razumeti i osetiti tek za oko godinu dana, sa drugim ili n-tim detetom recimo dodje odmah. Eh, a tek kad se vratite na posao videcete da se tamo tek NISTA nije promenilo. I osim ako ne vodite brigu o gladnim/siromasnima ili ste na putu da otkrijete i objavite lek protiv raka ili AIDS-a - ne mislim da radite nista toliko bitno za druge koliko za sebe. Svaka zena - eto mozda bas ja - ce vam reci da je dete poremetilo njen zivot ali na kraju cete razumeti - na jedan veoma pozitivan nacin.
Pozdrav!

Sve potpisujem.

Upravo sam poput vas, googlala slicne termine. Sin mi sad ima 3,5 godine, volim ga vise od iceg, ali ja se jos uvijek nisam uspjela pomiriti sa situacijom i voljela bih, poput Vanje, prihvatiti ovaj tezak period kao nesto prolazno, posloziti sve u svojoj glavi i prestati "rezati" .

Radim jako odgovoran posao koji zahtjeva puno duze radno vrijeme od 8h tako da se posao redovito nastavlja i kod kuce a to je, uz dijete ipak nemoguce tako da se samo vrtim u krugu frustracija, ocaja i griznje savjesti. Nisam se nikad ustrucavala reci sto mislim, osude su prisutne u svakom kutku ovog "dozlaboga" nazadnog i patrijarhalnog drustva ali to me ne dira.

Ukratko, sina obozavam, majcinstvo prezirem.

I ne, nismo mi sebicne, mi smo osobe koje su vec izgradene, koje su se realizirale izvan majcinstva, najcesce vrlo zadovoljne svojim zivotom prije djeteta, uspjesne. I ne, nisamo mi losi roditelji, mi smo mame koje svoju djecu najvise vole i upravo zato sto im zelimo sve najbolje, vodimo ove unutarnje bitke same sa sobom.
Lose i, sto se cesto voli spominjati - sebicne majke su one kojih nije briga, a takvih u redovima glorificiranih majki - patnica imate napretek.

@Ana: hvala na ovom tekstu, svakako niste jedina koja to prolazi a bolja ste mama od mnogih!

Draga Ana, svaka čast na iskrenosti i otvorenosti kojom je napisan tvoj članak. Nemam dijete niti sam trudna, ali pronašla sam se u skoro pa svakom slovu tvog teksta jer su to stvari koje me brinu kad pomislim o trudnoći, kad pomislim da možda sa mnom nešto "ne valja" jer ne živim i ne dišem za činjenicu da rodim dijete što prije. I strašno me ljuti što me ljudi gledaju kao "manje vrijednu ženu" jer još uvijek nisam rodila i ispunila svoj cilj postojanja kao žene.
Ne ganjam karijeru, ne putujem po svijetu i zabavljam se, ne živim raskalašenim životom, a opet sam po mnogočemu staromodna (čistim, kuham, perem, popravljam auto :) )... moj suprug i ja smo stvorili divan dom i trenutno smo jako zadovoljni ovakvim životom kakav imamo. Trenutno imamo psa pa će me sad vjerojatno krenut pljuvat oni koji misle da sam psom nadomjestila dijete i samo dajte... ako vas to veseli, punom parom naprijed.
Sve je s nama krenulo dosta kasno, pa će tako vjerojatno i trudnoća doći kasnije jer nije da sam to totalno isključila kao opciju.
Ali znam sebe bolje nego što me itko poznaje i znam da trenutno nisam spremna odgojiti drugo živo biće, psihički nisam spremna.
I mene se karakteriziralo kao sebičnu jedinicu, nema ona ni brata ni sestre pa je navikla sve "u se, na se i poda se" i ok... tko želi tako misliti, samo neka misli... nemam ni volje ni snage boriti se sa uskogrudnim i zatucanim ljudima, a ti koji to misle me sigurno ne poznaju.
No ono što me strašno vrijeđa i smeta je "majčinstvo kao najnoviji krik mode" jer su svi sad odjednom strašno osjetljivi na to. Nisi prava Hrvatica ako ne rodiš, nisi prava žena ako ne rodiš... opet ako imaš samo jedno dijete, sigurno nisi toliko sposobna i vrijedna divljenja kao žena koja ima dvoje ili više... i onda se pitam, gdje stajemo sa tim "pravilima" koje očito izmišljamo u hodu? I tko ih izmišlja i nabija svima na nos?
Pustite ljude da žive svoj život onako kako žele i mogu. Nisu svačije sudbine, želje ili maštanja o životu iste. I nitko nije manje vrijedan od onoga do sebe samo zato što ne žive istim špranciranim životom.

Ovaj je tekst jako ispod razine libele . Niti izdaleka ne smatram da majčinstvo mora ležati svim ženama, niti sporim valjanost autoričinih nemajčinskih osjećaja, ali mi se ne sviđa uvredljivi podtekst teksta, Idemo po redu: "razuvjeravali su me da je ljubav prema djetetu nešto posebno i drugačije. Shvatila sam da su to sve mitske priče koje potječu iz vremena kada su se žene mogle ostvariti jedino kao majke. To me jako pogodilo jer to, naime, znači da većina tih žena nikada nisu osjetile nikakvu drugu ljubav osim one prema djetetu. " Dakle autorica tvrdi da je ljubav prema djetetu kao nešto posebno mitska priča, a ne istina za većinu žena. Na temelju čega tu ljubav proglašava mitskom? Sasvim proizvoljno i jedino zato što je ona, za razliku od drugih žena, takvom ne osjeća. Drugih argumenata u potkrijepu toj ekstravagantnoj tvrdnji ne nudi. I ne samo da je je posebnost i izuzetnost ljubavi prema djetetu mitska nego je podrijetlo tog mita u nemogućnosti žene da se drugačije ostvari. Temeljem čega to zaključuje? Zato jer se ona ne može ostvariti kao majka, znači da žene koje se ostvaruju kao majke to rade isključivo zato jer neznaju što bi drugo sa sobom, tj. ne mogu se drugačije ostvariti. Zaključak je opet posve proizvoljan, not to mention da autorica odriče majčinstvu vrijednost koju pridaje drugim načinima "ostvarivanja". Također, zbog čega bi to što većina žena ljubav prema djetetu osjeća kao posebnu značilo da nisu iskusile nikakvu drugu ljubav? I zbog čega bi ona te žene trebala žaliti-. Ako ih žali znači da se smatra u boljem položaju od njih. Međutim ako nju neko žali što nije osjetila majčinsku ljubav na način na koji to većina žena osjeća, e onda je to društvena stigma. Potom "Okrenula sam se društvenim mrežama postavljajući pitanja koja su me mučila i otkrila neke jako zanimljive činjenice:
a) manje od polovice žena osjeti ljubav prema djetetu po samom rođenju Činjenice je pronašla na društvenim mrežama!!! Za takve činjenice je potrebno znanstveno istraživanje, a ne površni prelet preko duštvenih mreža. I još malo vrijeđanja žena koje majčinstvo ispunjava: "kome li je ovo super? Tko može reći da je majčinstvo samo divno? Koga ovo ne ZAGLUPLJUJE? Tko se sav pobljuvan i bez barem pola sata dnevno za sebe može osjećati seksi?" Znači majčinstvo zaglupljuje, tj. samo je glupim ženama majčinstvo dovoljno. Mene, recimo, majčinstvo nije zaglupilo, upravo obratno, učinilo me pametnijom, sposobnijom, sućutnijom, boljom..... Još malo proizvoljnih tvrdnji "Pa zar nije ljepota seksualnog odnosa da se događa nenadano, bilo kada i maltene bilo gdje? " Ja bih rekla,kako kome. Potom oš malo vrijeđanja i uzdizanja sebe :"Svi smo mi sebični, ali samo ja govorim o tome. Vi drugi se samo pravite grbavi." Možda ipak nismo svi sebični, a ona jedina hrabra, Možda autorica naprosto prilagođeva svijet svojoj mjeri. Pa još malo mjerenja svijeta svojim aršinom:." O tome da zapostaviš najbliže prijatelje, ispunjavajuće interese, te u konačnici zaglupiš. Da ti brak padne u drugi plan, htjela ti to ili ne." Ponovno materinstvo koje zaglupljuje . Napokon rečenica do te mjere idiotska da stvarno ne shvaćam kako je ozbiljan portal može objaviti " I da nikada nećeš dobiti odgovor na pitanje: čemu? Čemu, doista, služe djeca? (Nastavak vrste je dobar odgovor za životinjsko carstvo)." Na pitanje čemu služe djeca moglo bi se lako i (bez)bolno odgovoriti protupitanjem čemu služi autorica ovog nakaradnog teksta. "Smatram da se ideal majke/žrtve nepotrebno slavi u našem društvu jer nitko ne voli živjeti u karanteni." Najprije što ova rečenica uopće znači? Ideal se slavi jer tko ne želi živjeti u karanteni i u kojoj to karanteni? Potom zbog čega se majke ne bi slavilo? Samo zato što ona ne uživa u majčinstvu, slavu tog veličanstvenog pothvata odgoja djeteta treba oduzeti i onima koje se u njemu pronalaze? "Želim se osjećati bitnom za ovaj svijet, a brinući se samo o djetetu, osjećam se degradirano, tim više što opseg mojih obaveza uključuje kuhanje i kućanske poslove. Raditi samo to po cijele dane je siguran put za ludnicu." Znači za svijet nije bitno odgojati djecu nego je bitno što, pisati površne tekstove? Kuhanje i kućanski poslovi degradiraju i vode u ludnicu. Po tome je većina ženske populacije zrela za ludaru i ponižena kuhanjem i spremanjem za svoje dijete. " Također nije prihvatljivo priznati.... da te mala djeca jako živciraju." Je, to je jednako prihvatljivo kao reći da te ograničene pseudoautorice živciraju, ili da te živciraju stari ljudi, ili da te živciraju žene. I na kraju "Želim da se percepcija majki koje veselo pjevaju uspavanke promijeni i nadam se da će moja ispovijest biti neki skromni početak." Zašto bi se percepcija majke koja uživa pjevati uspavanke promijenila? Zato jer autorica u tome ne uživa? Ja, npr. obožavam pjevati uspavanke i ne dam da se ta umirujuća i lijepa slika mijenja. samo zato što je nekima dosadno brinuti se o malenome biću koje su donijeli na svijet, nego bi htjele odmah imati odraslu osobu oko koje se ne moraju previše truditi.

Cure, sve što vi pišete u svezi majčinstva i vaših osjećaja je, prije svega, pošteno prema sebi, suprugu (ili budućem) i djetetu. I ja to iznimno cijenim. Problemi se javljaju kada se takav vaš stav počne gurati pod nos svim ženama i to prikazivati kao obrazac ponašanja moderne žene. Budući da ste sve na neki način povezane sa feminizmom lako ćete primijetiti da on radi upravo to-nameće nove obrasce. I tim se po ničemu ne razlikuje od onog što same osuđujete i što vam smeta, a to je u vašim krugovima poznato kao patrijahalno društvo.
Kako se neke od vas imaju osjećaj da ih mnogi smatraju manje vrijednim ako nemaju djecu, a sve kao posljedica stereotipa, vjerujte mi da postoji i druga strana koja se tako osjeća jer je na prvo mjesto stavila majčinstvo. Zato nemojte upasti u zamku da drugom zamjerate ono što vam i osobno smeta.

Nisam još majka, ali je zanimljivo pročitati da postoji i druga strana priče. Ovakav članak sigurno neće utjecati na moju odluku o tome hoću li postati majka jer kada te uhvati želja, teško da ju išta može ugušiti.
Što se osuđivanja tiče, toga ima toliko i to na toliko razina da je stvarno istina da se nije rodio tko je svima ugodio.

Cure, sve što vi pišete u svezi majčinstva i vaših osjećaja je, prije svega, pošteno prema sebi, suprugu (ili budućem) i djetetu. I ja to iznimno cijenim. Problemi se javljaju kada se takav vaš stav počne gurati pod nos svim ženama i to prikazivati kao obrazac ponašanja moderne žene. Budući da ste sve na neki način povezane sa feminizmom lako ćete primijetiti da on radi upravo to-nameće nove obrasce. I tim se po ničemu ne razlikuje od onog što same osuđujete i što vam smeta, a to je u vašim krugovima poznato kao patrijahalno društvo.
Kako se neke od vas imaju osjećaj da ih mnogi smatraju manje vrijednim ako nemaju djecu, a sve kao posljedica stereotipa, vjerujte mi da postoji i druga strana koja se tako osjeća jer je na prvo mjesto stavila majčinstvo. Zato nemojte upasti u zamku da drugom zamjerate ono što vam i osobno smeta.

Najvrednija stvar koja se dogodila nakon objave ovog mog članka je ta da sam vidjela mnoge komentare i dobila poruke tipa: " I ja se mučim s time", "još nemam djecu i sve to propitujem", "drago mi je da nas još ima"...itd. Ključno je da se osvijesti da je postajanje roditeljem jedan poprilično mučan proces koji TRAJE, da nemamo sve mi žene upisan majčinski kod u genima, i da nagrada ne dolazi odmah i nekad ne dolazi uopće. Ali sve uloženo i ne uloženo se vrati, to je sigurno, prvo dobrim, drugo lošim. Moj neki zaključak nakon 10 mjeseci jest da se majčinstvo uči. Da je većina toga stvar organizacije, ali i podrške. I da je lakše što vrijeme ide dalje. I, u mom slučaju: da ako si 100% htjela dijete, pripremila si se kao da spremaš doktorat, imaš dobar brak, imala si grdu boleštinu koju malo tko preživi i navikla si na drž-ne-daj; svejedno ti se može desiti stanje šoka prvu godinu djetetova života.
Razmišljam o nekom sistemu podrške "šokiranim" majkama, tek sada vidim koliko je to potrebno. "Biti dobra mama se postiže tako da je mama dobro".

@vivijana: pa dajte Vi napišite tekst o tome kako Vi doživljavate mačinstvo, na Vašoj razini.

i dalje ne vidim da je ovaj tekst ikome rekao da ne valja jer uziva u majcinstvu.

i apsolutno podrzavam mreze potpore za sve nas šokirane majke (svida mi se ovaj naziv). trebat ce mi za drugo dijete ;-P

Sve žene koje su rodile imaju majčinski kod zapisane u genima. Kako bi inače ostale trudne i rodile? Pa ne rađamo punoglavce, nego djecu o kojoj se potrebno brinuti, jer se rađaju nesposobna da prežive sama. Već jedno 2 milijuna godina. Ako TO nije zapisano u genskom kodu, onda ne znam šta je uopće zapisano. Možda jedino nije zapisano da moraš biti sretan svake sekunde zbog dobivenog potomstva. A ako neka mama misli da joj nedostaje majčinski instinkt, neka se zamisli ima li uopće ikakav drugi instinkt, ili sve živo radi po tome kako joj se kaže ili kako je negdje pročitala.

ako se mene pita roditeljski instinkt je cisti mit, odnosno prestaju u tome da se valjda ljudi instinktivno brinu za svoje potomstvo. iako kad vidis kako se neki prema njemu ponasaju cak niti za to nisam sigurna. ucis zajedno sa svojim djetetom. pola odgoja i brige za dijete se svodi na metodu pokusaja i promasaja. i to se najbolje vidi kad majke daju savjete jedne drugoj jer jednostavno stvari koje super funkcioniraju za jedne nikako ne funkcioniraju za druge, mame su razlicite, djeca su razlicita.

@vivijana: pa dajte Vi napišite tekst o tome kako Vi doživljavate mačinstvo, na Vašoj razini.

I ja se osjećam poput Ane, jedino je razlika što se još uvijek nisam odlučila imati djecu, a možda se nikada niti neću odlučiti. Ne smatram da sam sebična niti da ne volim djecu, već smatram da svatko od nas treba živjeti onako kako to osjeća jer je to jedini ispravni put. Imati dijete je izuzetno velika odgovornost i upravo zbog toga dijete treba zaista željeti, istinski iz srca, jedino onda mu možemo biti najbolji roditelji i pružiti mu svu ljubav koju treba. Ako smo u roditeljstvo ušli nespremni ili zbog tuđih očekivanja, obično to završava tako da se ne osjećamo dobro u ulozi roditelja, a to nezadovoljstvo itekako utječe na razvoj djeteta. Ovo govorim iz osobnog iskustva jer i ja sam nečije dijete i nažalost jako dobro znam kako nesretan roditelj može još više unesrećiti svoje dijete i time ga obilježiti za cijeli život.

I ja se osjećam poput Ane, jedino je razlika što se još uvijek nisam odlučila imati djecu, a možda se nikada niti neću odlučiti. Ne smatram da sam sebična niti da ne volim djecu, već smatram da svatko od nas treba živjeti onako kako to osjeća jer je to jedini ispravni put. Imati dijete je izuzetno velika odgovornost i upravo zbog toga dijete treba zaista željeti, istinski iz srca, jedino onda mu možemo biti najbolji roditelji i pružiti mu svu ljubav koju treba. Ako smo u roditeljstvo ušli nespremni ili zbog tuđih očekivanja, obično to završava tako da se ne osjećamo dobro u ulozi roditelja, a to nezadovoljstvo itekako utječe na razvoj djeteta. Ovo govorim iz osobnog iskustva jer i ja sam nečije dijete i nažalost jako dobro znam kako nesretan roditelj može još više unesrećiti svoje dijete i time ga obilježiti za cijeli život.

@reasilvija: možda sam se loše izrazila s ovim "majčinski kod". Zatrudniti i roditi može bilo koji sisavac, nisam na taj dio mislila. Nemamo svi mamu u sebi, neke to učimo putem. Ima nas jako puno.

@reasilvija: možda sam se loše izrazila s ovim "majčinski kod". Zatrudniti i roditi može bilo koji sisavac, nisam na taj dio mislila. Nemamo svi mamu u sebi, neke to učimo putem. Ima nas jako puno.

zašto, ana, da ja napišem tekst o majčinstvu?

"MORAMO JAVNO I NA GLAS GOVORITI O NEGATIVNIM STRANAMA (RANOG) MAJČINSTVA."
ovo je najjnaglašenija rečenica u tekstu .

i vrapci na grani znaju da je biti roditelj, pogotovo majka težak posal, pa to svuda piše i o tome svi pričaju.....i svi mi koji imamo djecu smo više-manje prošli to o čemu pišeš, tako da nisi nikog prosvijetlila.

da si ovaj tekst napisala tako da govoriš u svoje ime, ne bi ti nitko zamjerio zbog iskrenosti. No govoriti što bi drugi MORALI raditi i još gore kakva bi TREBALA biti percepcija majke, to je već guranje pod nos svojeg mišljenja... a takve stvari vode do neprihvaćanja drugačijeg razmišljanja.... i onda radiš upravo ono što te smeta kod drugih.

Draga ana, cini mi se da ustvari robujete stereotipima protiv kojih se borite, odnosno da ste stvorili sliku kakvo bi majcinstvo trebalo biti i kad niste, prema vlastitom zakljucku, ispunili zadane kriterije, smatrate da ste "fulali" kao mama. Zbog cega uopce imate potrebu sebe sagledavati kroz prizmu od nekog nametnutih stereotipa?! Oprostite na izrazu, ali bljuje mi se od "filmskih" predodzbi zivota; kakva bi trebala biti ljubav, partnerstvo, brak, majcinstvo, zivot.... Sve sto pisete - umor, nespavanje, privremeno padanje u drugi plan svega osim djeteta su sastavni dio majcinstva, ali to je tako uobicajeno (mrzim izraz normalno), jedino sto su buduce po-prvi-put-mame na to cesto nepripremljene. U svojoj trudnoci sam procitala hrpu knjiga o trudnoci i majcinstvu, ali niti jedna nije pocinjala s velikim bold slovima UZIVAJTE MAKSIMALNO U ZIVOTU I SPAVAJTE KOLIKO GOD MOZETE SAD DOK STE TRUDNI JER JE TO BILO TO... ZA NEKO VRIJEME :). Nitko vam ne kaze da je majcinstvo tezak, zahtjevan i odgovoran posao od 0 do 24, i to volonterski, pa cak vam nikad nitko ne kaze ni hvala (zapitajte se jeste li se Vi, pri tom mislim figurativno vi, ikad zahvalili svojoj mami za neprospavane noci? Ja sam to napravila tek kad su mi djeca napunila godinu dana i bila svjesna koliko sam sretna sto jos imam mamu kojoj to mogu reci). Niti mogu, niti Vam zelim reci kakvo bi VASE majcinstvo trebalo biti. Kao mama blizanaca od 2 godine mogu samo reci da je najpametnija stvar koju sam napravila bila sto nisam imala nikakvih apstraktnih ocekivanja od majcinstva, uzimala sam stvari kako su dolazile, osjecala potrebe svoje djece (nakon xy pokusaja i pogresaka - pa sta), uzivala u malim pobjedama, plakala zbog malih poraza, ukrala momente za sebe i partnera (i znala uzivati u njima) i najbitnije, dobro se osjecala u svojoj kozi (pa cak i s jednim malim "slaufom" preko ruba gacica, kao podsjetnikom na moje bebe). I smatram se dobrom mamom koja uziva u majcinstvu. Napisali ste nesto prekrasno - (kad su mi je stavili na prsa) "Osjetila sam neki nevjerojatan mir, usudim se reći da sam imala duhovno iskustvo.". To ste bili iskonska Vi, Vase jedinstveno iskustvo, neusporedivo s ikim ili icim. Probajte ponovno krenuti od tog momenta, pronadjite ponovno sebe bez tudjih ocekivanja i majcinstvo na samo Vas nacin.

P.S. Post-it na frizideru s natpisom "lovacki sex sutra u 16,00 sati" moze povremeno biti savim ok :)

Draga ana, cini mi se da ustvari robujete stereotipima protiv kojih se borite, odnosno da ste stvorili sliku kakvo bi majcinstvo trebalo biti i kad niste, prema vlastitom zakljucku, ispunili zadane kriterije, smatrate da ste "fulali" kao mama. Zbog cega uopce imate potrebu sebe sagledavati kroz prizmu od nekog nametnutih stereotipa?! Oprostite na izrazu, ali bljuje mi se od "filmskih" predodzbi zivota; kakva bi trebala biti ljubav, partnerstvo, brak, majcinstvo, zivot.... Sve sto pisete - umor, nespavanje, privremeno padanje u drugi plan svega osim djeteta su sastavni dio majcinstva, ali to je tako uobicajeno (mrzim izraz normalno), jedino sto su buduce po-prvi-put-mame na to cesto nepripremljene. U svojoj trudnoci sam procitala hrpu knjiga o trudnoci i majcinstvu, ali niti jedna nije pocinjala s velikim bold slovima UZIVAJTE MAKSIMALNO U ZIVOTU I SPAVAJTE KOLIKO GOD MOZETE SAD DOK STE TRUDNI JER JE TO BILO TO... ZA NEKO VRIJEME :). Nitko vam ne kaze da je majcinstvo tezak, zahtjevan i odgovoran posao od 0 do 24, i to volonterski, pa cak vam nikad nitko ne kaze ni hvala (zapitajte se jeste li se Vi, pri tom mislim figurativno vi, ikad zahvalili svojoj mami za neprospavane noci? Ja sam to napravila tek kad su mi djeca napunila godinu dana i bila svjesna koliko sam sretna sto jos imam mamu kojoj to mogu reci). Niti mogu, niti Vam zelim reci kakvo bi VASE majcinstvo trebalo biti. Kao mama blizanaca od 2 godine mogu samo reci da je najpametnija stvar koju sam napravila bila sto nisam imala nikakvih apstraktnih ocekivanja od majcinstva, uzimala sam stvari kako su dolazile, osjecala potrebe svoje djece (nakon xy pokusaja i pogresaka - pa sta), uzivala u malim pobjedama, plakala zbog malih poraza, ukrala momente za sebe i partnera (i znala uzivati u njima) i najbitnije, dobro se osjecala u svojoj kozi (pa cak i s jednim malim "slaufom" preko ruba gacica, kao podsjetnikom na moje bebe). I smatram se dobrom mamom koja uziva u majcinstvu. Napisali ste nesto prekrasno - (kad su mi je stavili na prsa) "Osjetila sam neki nevjerojatan mir, usudim se reći da sam imala duhovno iskustvo.". To ste bili iskonska Vi, Vase jedinstveno iskustvo, neusporedivo s ikim ili icim. Probajte ponovno krenuti od tog momenta, pronadjite ponovno sebe bez tudjih ocekivanja i majcinstvo na samo Vas nacin.

P.S. Post-it na frizideru s natpisom "lovacki sex sutra u 16,00 sati" moze povremeno biti savim ok :)

Autorica teksta nije iznela nikakve tabue nego je samo dokazala koliko je egocentricna osoba. Na zalost nije jedina. Pola mojih prijateljica su uzorne majke na fejsu i kad treba okaciti neku sliku na instagram da se vidi gde se izlazi vik3ndima s decom dok ostalim danima o deci i ruckovima brinu tete u vrticu i bake.koje kuvaju ruckove za 3 dana a mame izlaze sa drugaricama u provode do.2 ujutro koncerte... Neverovatno. Normalno je da teeba da se izadje tu i tamo ali isto tako treba shvatiti da se dete ne odgaja u vrticu i da dva sata s.majkom dnevno , a koja su ispunjena kupanjem kuvanjem virsle i citanjem.price za laku noc ne da nisu dovolja nego.je to jadno uopste spominjati. Autorica sama kaze da je plasilo kako.ce.nje o telo.izgledat??? Strasno! To je sve pod uticajem filsmih zvezda i ja imam.par strija i mislim da je to normalno nakon dve trudnoce ali ovaj tekst i svi koji ga podrzavaju je samo dokaz koliko se nase drustvo menja u negativnom smislu! Mame hoce da budu filmske zvezde da razmisljaju o zimovanjima.i letovanjima koja si moraju priustiti iako nemaju love za njih samo da bi se pokazale u drustvu,brakovi propadaju zbog istih jer sve do cega je ovakvim mamama stalo je gel nokti,kafe,druzenja dok.decu uvaljuju bakama i dekama. Zalim decu koja odrastaju uz takve majke koje su toliko egocentricne da to granici sa bolescu.Trebaju se u svakom slucaju obratiti psihologu. Lepo je drzati do sebe i svog tela ali treba prihvatiti ci je icu da nijedna od nas nece nikad biti lepa i zgodna kao sa 17 godina!Toliko.

A šta vas ispunjava?

Mislim da je članak pogođen upravo zato jer postoji opće mišljenje da svaka žena želi i treba biti majka. Ta misao je provučena kroz tisuću aspekata života, od čuđenja nad ženama koje odluče ne biti majke, od konstantnog pisanja npr o tome kad će Jennifer Aniston i slične napokon ostati trudne jer se naprosto podrazumijeva da se to jednom mora dogoditi; pa sve do prilično uvriježenog stava da žena koja ostane trudna i želi napraviti pobačaj, da ona nije svjesna da to dijete zapravo želi i da će, jednom kad trudnoća poodmakne i kad rodi dijete, shvatiti da ga je zapravo silno željela i da bi pobačaj bio pogreška.

Razumijem da je ideja da je majčinstvo najljepša stvar na svijetu prekrasna i da je mnogima teško kad ju se pokuša poljuljati, ali osnovna premisa potrebna da bi nešto bilo prekrasno je da ti to želiš i da si se spreman u to dati sto posto. A čak i tada, bi trebalo čestitati na trudu i postignuću, a ne smatrati da je uspjeh pao s neba. Tako je sa svim stvarima pa i s majčinstvom.

Tanja28, ja pazim na svoje tijelo i još uvijek izgledam kao s 18, osim nešto strija na trbuhu. Ne treba se žena razliti po kući, zatvoriti se u svoja četiri zida s viklerima na glavi, pod dekom. Oprosti ali ja sam, osim što sam mama, i žena, prijateljica i puno toga ostalog što me ispunjava. Volim izaći s prijateljicom, mužem..volim imati i onaj dio koji ne uključuje djecu. Dapače, to mi je istinski potrebno i nebi valjalo kad nebi bilo. nema ništa loše u ovome tekstu i u tome što se jedna mama ispričala svoju stranu priče, jer, ruku na srce, u medijima i di god se okreneš, na majčinstvo se gleda kroz ružičaste naočale. I ja bi voljela da mi je netko rekao da prvih cca godinu dana majčinstva znači-nespavanje. Ali mame kao da imaju taj neki tihi dogovor da se istina prešućuje a govore samo ne lijepe stvari. Ustvari, prisutan je strah da će te netko okarakterizirati kao lošu mamu ako ne kažeš kako je sve divno i krasno. A nije.Od samog perioda nakon poroda koje je prestrašno (svi znamo da porod boli ali malo tko zna da je dojenje muka isusova u početku), pa do neljudskog umora i nespavanja..sve se to prešućuje i mlade trudnice padnu na guzicu od šoka i stresa kad dođe dijete. Ja poznajem žene koje su godinama pokušavale zatrudniti pa su, nakon što su uspjele i dijete se rodilo, izgovorile isto ovo što je autorica ovog teksta napisala..jednostavno se ne priča o tome.

Meni nema nista sladje na svijetu nego kad nas sin lezi izmedju nas... i cini nasu ljibav i nas brak jos jacim i ljepsim !!! I zaljubljujem se u njih svakog dana sve vise i vise.

@kosee i Vanja: to sam htjela, barem da simbolično počnemo pričati istinu, da je vrijeme s djecom kao bipolarni poremećaj: lii najviši high ili najniži low, sredine nema. I da si mame to međusobno počnu govoriti. I majke svojim kćerima, a i bake unukama prestanu pričati bajke.

@sebo: Partner, putovanja, druženje i komunikacija s dragim ljudima, upoznavanje novih ljudi, čitanje dobrih knjiga, pisanje, umjetnost, istraživanje nepoznatih tema, neke tehnike rada na sebi, razmjena iskustava i rast po tom pitanju.

@Vanja
Dok god neko sa 30 i 35 misli da mu je 18 i da izgleda kao da mu je 18 to je problem. I ja imam dvoje dece i ja izgledam lepo i ne izgledam zapusteno s viklerima ali deca su mi na prvom mestu! Pa onda ja i sve drugo. Ovde je problem sto je osoba koja je napisala tekst sama sebi na prvom mestu i to je jedino lose. Ne kazem ja da je prva godina sjajna ali iskreno posle 4 meseca meni je bar sve bilo ok. I da se razumo i ja imam uspesnu karijeru. Medicinu sam zavrsila.pre vremena diplomirala.i rodila dvoje dece i radim... Imam vremena da s decom i muzem izadjem i pokusavam od svega da pravim porodicne izlaske jer da se razumemo.mi smo.porodica a ne vise samo.muz i Zena bez dece. Problem autora je sto ona ne zeli da bude mama nego prijatelj svojon deci sto je lepo ali prvo treba da bude mama. Izvinjavam se svima koje se osecaju prozvanima ali to je jednostavno tako. Ja ne zelim da moju decu odgajaju tete i bake nego ja i moj muz. Mislim da je to svrha porodice. Bake su tu da pomognu povremeno ali danas bake cuvaju decu a mame se provode po splavovima ili obali... Nepojmljivo mi je da neko.vise voli da provede dva dana bez svoje dece i da to nazivaju odmorom tu nesto ne stima. I sve je uostalom stvar odgoja.

@ Vanja
P.S. zasto uvek kretati od onoga sto nas ispunjava zar 5o nije sebicno? Zasto ne krenuti od onoga sto bi nas sve trebalo porodicno ispuniti? I mene ispunjava slikanje i tenis i koncerti i plani arenje... To ne znaci da cu pod svaku cenu decu nekome uvaliti da bih sebe ispunila. Uostalom kad ucinjs druge srecnima zar to onda nije ispunjenje najvece?

Ja iskreno ne vjerujem kad netko kaže da sam sebi nije na prvom mjestu, to se samo tako kaže da bolje zvuči. Obitelji u kojima su djeca na prvom mjestu, ta su djeca uvijek razmažena. Suprug i ja imamo dogovor da dijete odgajamo na način da od ranog djetinjstva zna da nas je troje i da smo svi mi jednako važni. Ja sam toliko zgažena upravo zato jer ja odgajam dijete, a ne bake ili vrtići. I onda mi treba 2 dana odmora. Umorna sam jer sam prisutna duhom dok sam s djetetom. Onaj tko je stalno s djecom i nije prisutan, tome vjerojatno ne treba odmor.

Draga Ana, hvala ti što si mi pomogla da shvatim da nisam sama. Imam bebu od 10 mjeseci i jedva funkcionišem. Imala sam traumatičan prijevremeni porod od kojeg se još uvijek oporavljam. Poslije sam zapala u tešku postporođajnu depresiju. Počela sam piti antidepresive. Jako je teško glumiti sreću a ustvari osjećaš da se gušiš. Čak me ni vlastita majka ni suprug ne razumiju, očekuju da poslije neprospavanih noći i cijelodnevnog nosanja budem presrećna. Uglavnom, biti majka je najteži posao na svijetu i nadam se da će jednog dana biti malo lakše a onda mi kažu manje dijete manja briga. veće još veća. Imaš svu moju podršku i potpuno te razumijem. Puno pozdrava iz Sarajeva.

Žene su bića koje su kroz sva stoljeća mnogo propatila i doživljavala razne nepravde i to je i danas tako,teško sad to tako brzo promjeniti treba će još mnogo mnogo godina da se počne cijeniti uistinu žensko biće i njene osjećaje.Problem je u cijelokupnom društvu što ženu se još uvjek tretira kao biće koje nema viši cilj nego da bude samo sluga koji sve mora učiniti za obitelj bez da primi ikakve zasluge za to.U svijetu još uvjek vladaju muškarci i bogataši koji sve vrte u svoju korist...ne želim mjenjati temu ali bit svega zašto se nama ženam sve to dešava i doživljavamo je jako dubokoumna situacija koju ne znam kako se bude uopće riješila jer ako se žene budu ikad bunile istinski teško da će i jedan brak opstati...zato nažalost sumljam da će ikad išta bolje bito za nas žene jer sve što napravimo kao da se opet vračamo na početak svega jer mi smo takva bića koja uvjek izgubimo jer VOLIMO I OPRAŠTAMO.

kokošinjac

svaka ti čast. svi moji strahovi na jednom mjestu. što se tiče ne imanja strija, izlazaka, odlazaka na vježbanje i slično - to vjerojatno uglavnom mogu samo rijetke, a sve ostale imaju baka servise ili super uslužne muževe, kakvi nažalost na kraju obično ispostavi se, žive u mitovima. svim drugim ženama, koje rade 10 sati dnevno i nemaju bake u blizini - skidam kapu.

Prvo na što sam pomislia nakon čitanja ove zanimljive ali iskrene ljubavi ispovjesti, pa ne dao bog da to dite ovo ikada pročita...
Bolje ga daj na usvajanje nego da 3 života odu u propast.

Zanimljivo. Evo još jedna tema. Ja npr. uopće ne shvaćam poantu života s ženskom osobom, osim što je to "normalno". Imam svoju plaću, svoj unajmljeni stan, kuham, peglam, i zašto bi mene svakih par dana netko davio i pokušavao promijeniti i prilagoditi sebi, ako ja to isto ne pokušavam njima. Nakon nekoliko veza s djevojkama "svih kasti" i inteligencija, smatram doslovno sve žene nerazumnim i inferiornim bićima. Šokantnije od mišljenja kolumnistice?

Gala svaka cast na iskrenom komentaru. Razocaran sam zenskim rodom i stavom prema djeci. Cuj ti ovu ne voli svoje dijete??? E zenska glavo pa gdje ce ti dusa.

Sve dok nisam rodila uvijek mi je bilo zao sto nisam muskarac. Zato jer sam stalno bila uvjerena da je njima u zivotu sve jednostavnije i lakse i da je svijet skrojen po njihovoj mjeri. Ma ustvari, i sada tako mislim. Ali onog trenutka kad sam rodila i kad su mi stavili dijete na prsa (a bilo je to prije vise od 20 godina) jednostavno se ne moze mjeriti s niti jednim drugim trenutkom u zivotu. To je trenutak..kako bih ga nazvala.. apsolutne ljubavi, koji nikada prije ni kasnije nisam osjetila. Taj jedan trenutak, osjecaj savrsenstva koji me preplavio cijelu, iznenada, bez zadrske, potpuno. Ali na jedan sasvim iskonski nacin.
Nakon toga, na muski rod sam gledala sa sazaljenjem kad sam shvatila koliko su oni ustvari uskraceni jer nikada nesto ni slicno ne mogu dozivjeti.
Ali kako se cesto znalo dogoditi da budem prisutna kad zene ramjenjuju iskustva poroda, iznenadilo me koliko ustvari zena takav trenutak uopce nisu dozivjele. Gledale bi u cudu i onim pogledom nekakve krivnje, sutjele bi i mozda mislile da nesto s njima nije u redu. Jer, kako je moguce da one koje su ustvari savrsene majke tako nesto nisu dozivjele.
Ja nisam bila savrsena majka. Bila sam tek u ranim dvadesetima kad sam rodila i odgajala dijete "u hodu", uzimala i rjesavala stvari kako su dolazile, cesto metodom probe i pogreske, kao sto je netko gore opisao. Bez velikih i pomnih planova, bez ikakvih znanja o odgoju djece, jedinica kao i ti ali mislim da je najbitnije sto sam rodila jako mlada i nisam razvila naviku godinama se brinuti samo o sebi i svojim potrebama odnosno biti sama sebi na prvom mjestu. Mislim da je to najveci problem "danasnjeg majcinstva". Zene radaju najcesce poslije tridesete a do tada je puno vremena da same sebe toliko "razmaze", da same sebi postanu najvaznije. I onda dodje jedno malo bice koje trazi toliko paznje i brige pa pocinje "pucanje po savovima". Jer odjednom, nakon toliko godina usmjerene paznje i brige samo iskljucivo na svoj potrebe, sad jedna mala drecava osoba zahtjeva sve to.
Iskreno, potpuno razumijem da tada nastaju problemi. Jer ne znam kako bih se ja sad u ranim cetrdesetim, nakon sto sam vec dugo godina ponovo usmjerila paznju na sebe jer ju djeca vec odavno vise ne trebaju, borila sa majcinstvom. Sad se osjecam prvise razmazena, previse komotna i cak bih mogla reci sebicna da sacuvam svoj nacin zivota koji mi pase. Mozda bih i ja "pukla po savovima" i u sebi "proklinjala" majcinstvo.
Zene, radjajte mlade!

probaj sve to da stavis u google - samo na engleskom
Ima mnogo zena sirom sveta koje se tako osecaju

Dodajem svoj komentar na raspravu zato sto sam nesto starija od autorice i ostalih komentatora/ica. Moje je dijete danas u srednjim dvadesetima, i da, prvih godina sam se osjecala slicno. Nije bilo sanse da s bilo kime podijelim iskustvo. Cak i danas kad kroz humor spomenem da sam 'pobjegla' nazad na posao i pola place davala dadilji, osjecam negodovanje okoline.
Mene je povratak na posao spasio, dadilja je bila divna a kako je dolazila k nama kuci, nisam osjecala griznju savjesti kao sto bih da sam morala jednogodisnje dijete buditi i prenositi u jaslice.
Sto je dijete bilo vece, bolje smo se razumjele, i danas imamo divan, podrzavajuci odnos dviju odraslih zena.
Ne osudujem nikoga u vezi osobnih izbora; ako zelimo biti iskljucivi mozemo reci da je netko sebican jer vidi da su djeca zahtjevna, jednako kao i onaj/ona koja se hrani njihovom ovisnoscu i bezuvjetnom ljubavlju.
Moje je iskustvo da najglasniji kriticari (u obitelji imam jednu koja bez zadrske proklamira da se'zna sta je zeni najvaznije') imaju i te kakvih sumnji, pa sami sebe tjese ili usutkuju takvom vikom.
Mislim da je za osobu i okolinu zdravije istraziti, 'priznati', adresirati i proraditi sive zone, nego ih potiskivati, i za to je dobro potraziti prihvacajuce i podrzavajuce osobe, pa makar i na netu.

Nemam ništa protiv žena, dapače u svemu se slažem s autoricom, međutim osoba mora biti spremna na to da rođenjem djeteta prestaje dotadašnji život osoba i apsolutno sve se podređuje djetetu. Na to nitko nije spreman.
Što se tiče mog mišljanja prema ženama, ono ostaje isto. Moja bolja polovica me optužuje da nisam normalna osoba jer ne želim djecu, a uopće ne razumije da si ni bez djeteta ne možemo priuštiti 500 kn od plaće mjesečno. A kamoli 3000 mjesečno za sve što je potrebno za dijete. A kada bih popustio, optužila bi me nakon par mjeseci da sam joj uništio život i tijelo itd. O tome govorim, osobama bez razuma.

Bravo! Svaka cast na hrabrosti!

Odlično promišljanje samo mi nije jasno zasto onda prilikom rastave u 99% slučaja dijete pripadne majci, kad 50 % majki nije osjetilo povezanost sa djetetom, odnosno tko je onda povezaniji???

U kojem to svemirskom zakonu piše da itko od nas ima PRAVO na ispunjenost i sreću, uključujući i majke, voljne i nevoljne? Zašto ste uopće uvrtile u glavu da MORATE biti sretne? Tko je to obećao?

Majčinska ljubav jeste tabu. Majčinstvo nije svakoj upisano u koži, ne mora ni biti. Ali hrabar i častan čovjek (žena) sa tabuima se bori sam(a), ne vukući za sobom kroz bitke već gotovo novo malo biće (koje će ovu tužnu, ah nesretnu žalopojku jednom kad se opismeni vjerojatno i čitati), ni krivo ni dužno.
Izvolte se junački emancipirati same sa sobom, djeca ne traže da se rode.

U kojem to svemirskom zakonu piše da itko od nas ima PRAVO na ispunjenost i sreću, uključujući i majke, voljne i nevoljne? Zašto ste uopće uvrtile u glavu da MORATE biti sretne? Tko je to obećao?

Majčinska ljubav jeste tabu. Majčinstvo nije svakoj upisano u koži, ne mora ni biti. Ali hrabar i častan čovjek (žena) sa tabuima se bori sam(a), ne vukući za sobom kroz bitke već gotovo novo malo biće (koje će ovu tužnu, ah nesretnu žalopojku jednom kad se opismeni vjerojatno i čitati), ni krivo ni dužno.
Izvolte se junački emancipirati same sa sobom, djeca ne traže da se rode.

Jao, jao..citam sve ovo trudna do zuba i zapravo mi je zao nesto ne napisati na tu temu kad sam vec tu, mjerodavna za neke stvari :)
Imat cu 36 kad rodim, on 41. Imamo natprosjecne karijere, doktorate, natprosjecna primanja, proputovali smo skoro cijeli svijet i vecinu toga ostvarili smo prije nego smo se upoznali. JEDVA smo se odlucili na zajednicki zivot zbog komocije, sebicnosti, a slicno tako bilo je i s odlukom da imamo dijete. U zajednickom zivotu osim mijenjanja navika zbog nekog, doslo je i puno dobrih stvari; bliskosti, novih navika i ljepote zajednickog zivljenja. Slicno ocekujem i od majcinstva. Nemam podrsku u majci koja je i dosad sve gledala ipak kao stvari-koje-se-dogadjaju-do-majcinstva, tj onog pravog u zivotu (iako je visoko obrazovana). Prijateljice mi uglavnom jos nemaju djecu, medju prvima sam..Vec sad suocila sam se s cudnim pogledima kad sam na komentare tipa 'uzivaj u ovom za zene najljepsem periodu' odgovarala s 'daj ne nasjedaj na te lazi'. Ili kad sam rekla da sam plakala tri dana kad sam shvatila da sam trudna (iako je dijete zeljeno i planirano) jer sam potpuno svjesna da moj ovakav zivot zavrsava, vecina stvari iz njega ne uklapa se u trudnocu, a ni u prvih godinu-dvije djetetovog zivota. I da ne poznajem sebe iz te buducnosti koja slijedi, koja ce vjerojatno uzivati u nekim stvarima potpuno drugacijim od ovih. Sad osjecam kako se veselim i navikavam na neki drugi zivot, ali jos uvijek ga se i bojim. Tvoj tekst Ana je hrabar i dobar - ako zbog niceg, zato jer treba (pro)govoriti i o toj 'tamnoj strani' u nasoj zemlji, u kojoj se npr i svecenici osjecaju kompetentni poticati na majcinstvo.
Bottom line je da za sve ljude koji su se ostvarili kroz neke druge stvari u zivotu, roditeljstvo je odricanje-trajno ili privremeno od tih stvari. Vecina ljudi roditeljstvo dozivljava kao svoje postignuce, a ne zele to priznati - i jedino postignuce! Pokusaj imati to na umu, otuda usecereni tekstovi. Sav napor (fizicki) ce ipak proci relativno brzo, dozivotno cemo se brinuti o svojoj djeci (to nece proci..), a usput nauciti izbalansirati to dvoje da nijedna strana nas roditelja ne trpi previse.
Sretno dalje i ako odlucis organizirati neku pomoc svima koji ne luduju od srece od prvog dana zaceca/poroda/zubica itd, spremna sam se ukljuciti!

Ananas, inspirisala si me da ovdje podijelim još jedan svoj tekst kad je atmosfera ovako inspirativna www.karadara.net/2014/09/11/dobiijamo-li-djecu-napamet-ili-zato-sto-zelimo/. Divim ti se na hrabrosti, baš kao i autorici teksta, što si svoj stav javno napisala. Nije lako kad znaš da ćeš 1000% naići na osudu.

Iskreno ti želim da pronađeš psihologa ili barem psihijatra da ti barem malo pomogne i unese neku novu percepciju u razmišljanja, čini mi se da si u depresiji, nekako mi se čini da je u tvom shvaćanju prevladava teza da je "čaša polu prazna".
Ovo o čemu ti pišeš, proživljaja svaka majka svaki dan. Očito je ovdje u pitanju tema poput, koja je granica boli za svaku osobu, ona je kao i ovo individualna, svako ima drugačji prag tolerancije, od osobe do osobe, tako mi se čini da je ovo vrlo slično.
Tvoj život je sada ušao u neko sasvim drugo poglavlje priče, i mora proći određeneo vrijeme da se na takve stvari i novi ritam života svaka individua na neki način privikne, što hoću reći jest da pozitivno i afirmativno razmišljanje sigurno pomaže. Nadam se da nisam prešao određenu granicu u svome komentaru jer mi to zaista nije namjera, pozdrav.

Iskreno ti želim da pronađeš psihologa ili barem psihijatra da ti barem malo pomogne i unese neku novu percepciju u razmišljanja, čini mi se da si u depresiji, nekako mi se čini da je u tvom shvaćanju prevladava teza da je "čaša polu prazna".
Ovo o čemu ti pišeš, proživljaja svaka majka svaki dan. Očito je ovdje u pitanju tema poput, koja je granica boli za svaku osobu, ona je kao i ovo individualna, svako ima drugačji prag tolerancije, od osobe do osobe, tako mi se čini da je ovo vrlo slično.
Tvoj život je sada ušao u neko sasvim drugo poglavlje priče, i mora proći određeneo vrijeme da se na takve stvari i novi ritam života svaka individua na neki način privikne, što hoću reći jest da pozitivno i afirmativno razmišljanje sigurno pomaže. Nadam se da nisam prešao određenu granicu u svome komentaru jer mi to zaista nije namjera, pozdrav.

Super je dio u kojem se pitas da li smo automati koji stancaju djecu i da li je dovoljno 'dati mu jesti' kao izraz brige za potomka. To se vec godinama pitam gledajuci neke ljude -roditelje oko sebe.. Na kraju smisao svega je da treba vise razmisljati i pokusati nauciti o onom sto te ceka. Zato je vazan Anin tekst. Strah je normalan, stogod da si 'smislio' jer ne mozes poznavati tu situaciju poslije. Isto tako ni ljubav ni srecu koju ti donese tvoje dijete - da ne ispadne da ovdje pricamo samo o losim stvarima :)

Super je dio u kojem se pitas da li smo automati koji stancaju djecu i da li je dovoljno 'dati mu jesti' kao izraz brige za potomka. To se vec godinama pitam gledajuci neke ljude -roditelje oko sebe.. Na kraju smisao svega je da treba vise razmisljati i pokusati nauciti o onom sto te ceka. Zato je vazan Anin tekst. Strah je normalan, stogod da si 'smislio' jer ne mozes poznavati tu situaciju poslije. Isto tako ni ljubav ni srecu koju ti donese tvoje dijete - da ne ispadne da ovdje pricamo samo o losim stvarima :)

Hvala. To je nekad i moja lična dilema. Možda ne u nekoj velikoj mjeri ali javi se. Mene moja djeca ispunjavaju ili baš kako danas napisah nisu sve iako su na vrhu :) Pričanje o drugačijim stvarima i stvavovima ne mora nužno biti loše :)

@gala, uopće nije šokantno, a možda bi bilo bolje da neke stvari i ne pokušaš razumijeti jer imaš svoju plaću , svoj unajmljeni stan, kuhaš, peglaš....pa ti zaista žena ničemu ne služi.Za bilo koju potencijalnu ženu možda si najbolje zaključio.

@Ana: zanimljivo viđenje, ali mislim da kapitalizmu sigurno nije u interesu smanjenje populacije.

Pa... kapitalizam nije živo biće nego teorijski pojam. Ali koliko je raznim moćnim društvenim grupacijama stalo do kontrole i smanjenja opće populacije nije baš neka tajna. Takve ideje u Europi postoje već jedno 300 godina. I to je činjenica.

Ali sve i da nitko to namjerno ne gura, opet je činjenica da suvremeno, zapadno društvo (ali i sva ostala pod njegovim utjecajem) natura ideološke vrijednosti koje preziru majčinstvo (i očinstvo, da ne diskriminiram i da ne bude zabune). Ali zbilja ne treba biti jako pametan pa zaključiti da s vrstom koja je dobrim dijelom izgubila jedan od najvažnijih nagona svakoga živoga bića - a to je razmnožavanje, nešto ne štima.

Poanta je da se mijenja paradigma kapitalizma i da već odavno više nismo u industrijskom kapitalizmu od prije 200-300 godina. Pitanje je je li više kapitalizmu uopće potrebna radna snaga, ili barem na isti način kao prije. Tehnološki razvoj već sada može imati posve nove implikacije i jedino još nedostaje umjetna maternica, ali i na tome se zdušno radi.

Teško je reći kamo će nas to odvesti, ali Martin je posve u pravu - danas je feminizam postao jedan od najvažnijih stupova kapitalizma. To što se mnoge feministice smatraju socijalisticama ne znači mnogo kad gotovo svim svojim vrijednostima i praktičnim zalaganjima pušu u jedra kapitalizma.

No u zadnje vrijeme primjećujem da "truli stari svijet" ipak neće samo tako šutke pasti. I zato mi je drago u zadnje vrijeme opažam sve više ljudi poput Martina, koji ne žele više šutjeti. Ako je poznati feministički poklič bio: Žene nemojte šutjeti, pa... onda to danas u prvom redu vrijedi za muškarce.

PROVOKATORE, a kakve veze ima kapitalizam i broj populacije? I kakvi su to projekti u Evropi koji traju već 300 godina u svrhu smanjenja populacije? Pa zaboga ove ljudske mase je sve više. Kada sam se rodio na Svijetu je živjelo "samo" dvije milijarde i osamstopedest milijuna ljudi, a sada ih je već preko sedam milijardi!
Porast populacije nema nikakve veze sa kapitalizmom, već sa sasvim drugim stvarima. Ali svakome razumnome je jasno da kontrola kretanja stanovništva je neophodna ako čovječanstvo misli preživjeti. Jer ljudi odavno ne žive po prirodnim zakonima, a to je prirodna selekcija.
Svi mi koji imamo kućne ljubimce znamo vrlo dobro kojom se brzinom razmnažaju npr.mačke kada nestane prirodne seklekcije. Eto jedna maca koja živi u blizini moje kuće prošlo ljeto okotila četiri mačića, nedavno je uginuo zadnji, a bio je tako velik i zdrav! To je prirodna selekcija. Da sam ih mogao uloviti vodio bi ih u veterinara i možda bi bili živi, ali to više nije prirodna selekcija. Isto važi i za ljude.
Pa pošto nema prirodnih zakona, moramo sami intervenirati.
Eto npr.kada je pobijedila Revolucija u Kini i kada je Mao Ce Tung proglasio dana 1.10.1949. Narodnu Republiku Kinu, iduća dva-tri desetljeća dolazi do eksplozije stanovništva. Nakon smrti Maa 1976, novo vodstvo uvodi politiku jednog djeteta po odrasloj ženi (1979 godine).
Da nije bilo te odluke, nedavno su objavili da bi Kina sada imala oko 400 milijuna stanovnika više, od trenutnih milijardu i 340 milijuna.
Ali unatoč povikama sa Zapada na tu politiku, valja reći da se ona ne provodi na selu i među manjinskim narodima Kine.
Na selu ako je prvo dijete muško, ne smiju imati više djece, ali ako je prvo dijete žensko, smiju imato još samo jedno dijete.
Među pripadnicima manjinskih naroda Kine (ima ih ukupno 58) isto se ne provodi stroga politika jednog djeteta. Rezultat toga?
Pedesetih godina "pravih" Kineza (narod Han) bilo je 94%, a "manjinaca" 6%. Danas "pravih" Kineza ima 91%, a "manjinaca"9%.
Uočljivo je relativno povećanje manjinaca, pa to baca drugi pogled od one buke koja se zbog toga čuje na Zapadu zbog te politike.
Inače ponekad i samo ljudsko društvo krene nedokučivim smjerovima. Imamo primjer Latinske Amerike, koja je pedestih i šezdestih imala pravu bombu od povećanja stanovništva. Tako je npr.Brazil 1960 imao oko 70 mil.stan., uz stravičan prirodni porast (preko 3% godišnje, nekih godina i do 3.5%!). Ujedinjeni narodi su 1970 predviđali da će Brazil 2000 godine doseći 245 milijuna.
A vidimo da je Brazil 200 milijuna dosegao tek ove godine, i da je prirast znatno pao, te da pada i dalje. Za mene je to modernizam.
Možda tu cifru od 245 milijuna neće nikada doseći, jer će zakoju godinu Brazil doći u fazu stagnirajućeg porasta. Hebiga , ni Brazilke ne žele imati nego samo jedno ili dvoje djece, a ne šest ili sedam kao njihove bake ili mame!

PROVOKATORE, u pravu si da je u Evropi bilo projekata smanjenja populacije. Plemeniti Adolf Hitler bio je na čelu projekta koji je trebao smanjiti broj pripadnika slavenskih naroda, pa čak ih i posve iskorijeniti. Po njihovim nacifašističkim planovima, rat su trebali dobiti 1941, pokolj Slavena je trebao početi 1942, okončati ga do 1949.
Sa druge strane broj stanovnika Njemačke je trebao rasti, pa su planirali da proširena Njemačka već 1980 ima 120-130 milijuna ljudi, a kasnije i više. Novi prostor za novu vječnu rasu gospodara trebala je biti cijela Srednja Evropa i posebno slavenski istok. Posebno teritorij Poljske, Češke, Ukrajine, evropske Rusije.
Ali siromah Hitler uzgubio rat i završio tamo gdje je i zaslužio - na smetlištu povijesti.

Ananas, pišeš kao da čekaš atomsku bombu a ne dijete. Nije baš sve tako crno, dapače, vrlo daleko je od toga. Malo ljudi ovdje je spomeulo postporođajnu depresiju, a ja mislim da je autorica ovog teksta iskusila bar dio toga, jer hormoni su važna stavka kad smo mi žene u pitanju. Ja znam da ja jesam, iako tada toga nisam bila svjesna ali naknadno sam shvatila koliko mi je um bio pomračen i drugačiji od onoga što je inače. Ja nemam doktorat, nemam karijeru i nismo u istoj situaciji. Ali to koliko moja djeca meni donose sreću i zadovoljstvo, neda se napisati u jednom ovakvom tekstu jer se to treba doživjeti. Neće tvoj život stati kad beba dođe, samo ćeš malo prolongirati ona zadovoljstva u kojima si imala potpunu slobodu, a nakon toga ćeš svoje dijete uklopiti u svoju priču. Da je sve to tako, nitko od nas enbi imao više od jednog djeteta

Da, Vanja, u pravu si što se tiče postporođajne depresije. Ali nije samo postporođajna depresija u pitanju, ima danas raznoraznih poremećaja koji se uzimaju za normalno i gdje se još ponosno maše s njima: Nu, vid' me!

Što se mene tiče, neka se svatko ponosi s čime god hoće, ali kada patološke vrijednosti postanu pozitivne i propagirane temeljne društvene vrijednosti, onda to više nije dobro.

Sebičnost i hirovi.Ništa drugo.I puno slobodnog vremena pa mozak razmišla i zamišlja crnjake.
Ako nekom sa dvadeset i više godina trebaju čika google,forumi i ostala kvazi naučna istraživanja o tome kako je biti majka (isto važi i za očeve) nema se šta tu dalje pričati. Život nije lak,ali zato je lep. Još kad imaš skim to da podeliš,onda jebeš sve ostalo što te muči. Uzivajte kad menjate pelene i kad vas popiški,kad bljucne,kad vas probudi usred noći. Nasmešite se svaki put i kad pomislite na njega i biče vam mnogo lepše.

sina,
svaka čast, pogodili ste u sridu; danas žene rađaju kasno, trideset-četrdeset godina su same sebi dovoljne, naravno da im dijete teško pada; to sam primijetila kod svih svojih prijateljica, ni jedna nije rodila prije 35, a kad su rodile, samo su prebacile lopticu (dijete) na roditelje, dadilje i vrtić (zamislite, mama je kod kuće, a dijete drži u vrtiću od 7 do pol 4; nakon toga, smatrajući se odgojnim autoritetom, s visoka govori drugim mamama o principima odgoja; dakle, fuj);
ananas, ako je istina to što ste napisali, onda ste vi pravi primjer za ovo što sam ja napisala; što ne znači da nećete biti dobra mama, dokle god ne mislite da je dijete još nešto čime si trebate ugoditi u životu.

Bravo, kamo da ima shto vishe ovako iskrenih roditelja ! Tabui su uvek losha stvar, pa makar se radilo i o loshim stranama roditeljstva. Tada su valjda tabui i josh gora stvar !

Kao i sve drugo, i roditeljstvo ima svoje dobre i loshe strane. Biti iskren (pre svega sa sobom i partnerom) oko toga, je veoma vazan pochetak tog procesa . Ja sam uvek za iskrenost (sa sobom i najblizima) i svesnost, ma po kojoj ceni.

Ja sam otac , ali sam u tekstu prepoznao i sebe i suprugu :) Trudimo se od petnih zhila da budemo dobri roditelji jer puno volimo svoju decu, ali svesni smo i da nije sve tako "rozovo" - sloboda, samosvesnost, izbor, (miran) san, ogromna odgovornost ... su samo neki od osnovnih "gubitka" na ovom polju.

A skroz se slazem (i ja to tvrdim oduvek) sa onim - "A nije sebično rađati djecu da ne bi u starosti bili usamljeni? "

Deca (trebaju biti) / su poklon zahvalnosti od roditelja prema zhivotu / Bogu, i oni ne pripadaju nama, vec njima samima i (njihovom) zhivotu.
To shvacanje odmah rastovari njihove (josh nedooformljene) kichme od ogromnog tereta duzhnosti (prema roditeljima) i napravi ih puno slobodnijim, srecnijim i svojim za ceo zhivot !

ma prihvatljivo je sve to napisati, ali nikoga od društva općenito nije briga za to, niti ih je briga za sve one žene koje u svemu tome većinom same plivaju...

ovo danas nije prirodan način odgajanja djece, jer ženama NEDOSTAJE svake vrste podrške dok su djeca mala: od konkretne pomoći u kućanskim poslovima, do bar malog pričuvanja djece umjesto njih i svega ostaloga - drevna mudrost je da je potrebno cijelo selo (pleme, društvo...) da se podigne jedno dijete, a ne ovo sada: jedno dijete - jedna mama za baš sve oko njega i oko kuće kako je sada... nikakvo čudo da mame to ne mogu bez da su prepremorene od svega... pozdrav

@ananas: tu smo negdje s osjećajima, razmišljanjima i načinom života. S vremenom bude lakše i otvori se jedna nova dimenzija koju nisi mogla ni pojmiti. Također se dogodi neka kemija između vas troje koje prije nije bilo. No, do toga treba doći i treba preživjeti taj šok prvih mjeseci. Sama se brinem o djetetu jer sam bila zrela ličnost kad sam ostala trudna, dijete je bilo željeno pa sam imala vremena odlučiti da ga neću imati "usput" ili kako moj otac kaže "djecu se ne planira, djeca ti se dogode". To je tvoj mali učitelj i kad to uvidiš, sjetit ćeš me se :)) Sretno ti bilo; i kad bude najteže, sjeti se da vrijeme radi u tvoju korist i da je dijete jedna velika životna avantura od koje valjda najviše rastemo. I ubrzano :)

@sasha: da, djeca ne pripadaju nama već njima samima. Ako ga ne svojataš i staviš ego sa strane, definitivno si bolji roditelj.

@sasha: da, djeca ne pripadaju nama već njima samima. Ako ga ne svojataš i staviš ego sa strane, definitivno si bolji roditelj.

Bravo!!! Moram reci da te u potpunosti razumijem...moje djete je sada 5 mj..i sve gotovo sto si napisala je istina..ima nekih stvari koje se razlikuju a to je dojenje koje meni od prve kliknulo super jer dok su mi ga dali na prsa nisam previse razmisljala o dojenju..nego sam bila sokirana sto ne osijecas tu ogromnu ljubav cak stovise najradije bi da ga odnesu nazad..ali pocne te smirivati pogled i ta neka mirnoca..uglavnom strah nestane..uglavnom predivan tekst i zelim ti reci da si ti veca majka od svih koje lazu o ovakvim stvarima,..kazes onako kako jest...i mene osudjuju al zaboli me...ja svojeg sina jedva cekam upoznati..uzivati a njemu kao osobi..pricati o svim stvarima na ovome svijetu jer je dio mene..moj mali dio....bas ono sto si ti rekla da ces ciniti sa svojim djetetom...a vidis miram ti reci u tebi je vece majcinstvo nego u bilo kojoj drugoj koja prica o majcinstvu kao savrsenstvu i ljubavi koja je poput Bozanstva...upravo suprotno...djete je dio tebe..pazis ga i pokusavas da ima sve..i pri tome molis Boga da ti da snage jer to je veliki posao fizicki i psihicki..i tvoja nagrada je razgovor sa djetetom i ciniti ga covijekom..onu dusu sto je dao Bog malo izmodelirati za ovaj svijet koji je sve samo ne divan... Zelim ti sve sto zelim i sebi.. Borimo se da smo tu za te usrance 😉

Tekst je odličan. Mislim da je savremeni život postao apsolutno pretrpan i do krajnjih granica deformisano lažan. Ana nam je dala dijelić istine. o kojima se ne govori nigdje ( baš kao što je navela u tekstu). Njoj svaka čast i opisala je situaciju iz svog ugla. Da se ovakvih tekstova nađe više i da čujemo na stotine drugih uglova, odnosno da se bavimo isključivo istinom i da ništa ne tajimo, vjerujem da bi se imalo šta čuti, razumjeti i shvatiti. Mislim da su u svijetu u kome su data svima sva moguća prava, prava žena da kažu da nisu spremne da budu majke na način kako ih društvo stavlja godinama u kalupe ( a to znači da je to naj, naj, naj važnija uloga žene i sve oko majčinstva je naj do beskraja) ravne nuli. Dakle, svaka čast autorici teksta. Savremeni život podrazumjeva da je sve ubrzano a to znači da se mi žene, supruge, majke ili potencijalne buduće majke trebamo ubrzati do ludila u pravom smislu te riječi, da bi sve postigle, stigle,...potpisivale ujutro ugovore ispeglane, isfenirane, vitke, popodne provodlile sa djecom radeći domaće zadatke, vodeći ih u šetnju, a naveče bile zavodljive sex bombe svojim muževima. Ma kako da ne! Ja se unaprijed ispisujem iz tog kruga pakla. To je nemoguće postići, apsolutno nemoguće i nema te žene na svijetu koja to može, jer nešto u tom paklenom krugu mora da se žrtvuje. Hoćes djecu= zaboravi karijeru i svoj privatni život. Djeca su mjesto br. 1, muž i dom koji gradiš sa njim mjesto broj 2, posao i karijera mjesto br.3. Ako ženi posao mnogo znači i ako se ostvaruje kroz svoj rad, naročito kad su u pitanju osobe koje rade kreativan posao onda dijete i sve što majčinstvo nosi može biti ogroman problem jer dijete oduzima bukvalno svo vrijeme. A ako mu ne dajemo svo to vrijeme koje treba, imamo grižnju savjesti, pa se ne zna šta je gore. I tu dolazi do pshiloškog problema, jer se dijete javlja kao smetnja, a istovremeno ne može biti smetnja, ono treba da se voli više od života dakle totalna zbrka. Muškarci se uvijek nekako mogu izvući sa opravdanjem da moraju da zarađuju za život i da ih nema, dok se majci stavlja na teret da mora htjela to ili ne žrtvovati svoj život radi najuzvišenijeg poziva u životu a to je poziv majke. I tu su sve majke oko tebe da te ubijede da si od trentka rađanja djeteta upala u neviđeno dobar trip, zaboravi sve što si bila dotada i kreni lagano da se baviš djecom 25 sati na dan najmanje 20 narednih godina. Može li to da prihvati savaka od nas? Može li? Ja dižem ruku da ne mogu. Ne mogu na taj način i odbijam da budem dio savremene ludnice. Dajte mi uslove da se bavim djetetom, mužem i porodicom na način u kojem ne moram jurcati gradom kolima od vrtića do placa, od placa do posla, od posla do banke, od banke do vrtića, od vrtića do škole po drugo dijete, od škole do kuće, ručak, vozi na trening starije i usput majku da pričuva mlađe dok vozim prema frizeraju ne bi li se makar malo uprstojila jer mi muž dolazi sa puta i boga molim da nema ljubavnicu sa kojom bi imao sve ono što mu ja ne stižem pružiti od obaveza u koje sam upala. Hvala na ponudi takvog života ali što je previše previše je. Nema žene koja ne voli svoje dijete, samo postoje užasno uspaničene, preopterećene, od umora i nerazumijevanja slomljene žene, koje na kraju više ne znaju ni sebe da vole. Odluka savremene žene da bude majka je nikad kompleksnija. Prst na čelo i polako. Lijepo je imati djecu, ali je lijepo i imati sebe na stotinu drugih načina. Dajte ženama izbor neka slobodno odluče i neka se ne srame reći šta misle. Ana, još jednom svaka čast za ovako hrabar tekst.

Tekst je odličan. Mislim da je savremeni život postao apsolutno pretrpan i do krajnjih granica deformisano lažan. Ana nam je dala dijelić istine. o kojima se ne govori nigdje ( baš kao što je navela u tekstu). Njoj svaka čast i opisala je situaciju iz svog ugla. Da se ovakvih tekstova nađe više i da čujemo na stotine drugih uglova, odnosno da se bavimo isključivo istinom i da ništa ne tajimo, vjerujem da bi se imalo šta čuti, razumjeti i shvatiti. Mislim da su u svijetu u kome su data svima sva moguća prava, prava žena da kažu da nisu spremne da budu majke na način kako ih društvo stavlja godinama u kalupe ( a to znači da je to naj, naj, naj važnija uloga žene i sve oko majčinstva je naj do beskraja) ravne nuli. Dakle, svaka čast autorici teksta. Savremeni život podrazumjeva da je sve ubrzano a to znači da se mi žene, supruge, majke ili potencijalne buduće majke trebamo ubrzati do ludila u pravom smislu te riječi, da bi sve postigle, stigle,...potpisivale ujutro ugovore ispeglane, isfenirane, vitke, popodne provodlile sa djecom radeći domaće zadatke, vodeći ih u šetnju, a naveče bile zavodljive sex bombe svojim muževima. Ma kako da ne! Ja se unaprijed ispisujem iz tog kruga pakla. To je nemoguće postići, apsolutno nemoguće i nema te žene na svijetu koja to može, jer nešto u tom paklenom krugu mora da se žrtvuje. Hoćes djecu= zaboravi karijeru i svoj privatni život. Djeca su mjesto br. 1, muž i dom koji gradiš sa njim mjesto broj 2, posao i karijera mjesto br.3. Ako ženi posao mnogo znači i ako se ostvaruje kroz svoj rad, naročito kad su u pitanju osobe koje rade kreativan posao onda dijete i sve što majčinstvo nosi može biti ogroman problem jer dijete oduzima bukvalno svo vrijeme. A ako mu ne dajemo svo to vrijeme koje treba, imamo grižnju savjesti, pa se ne zna šta je gore. I tu dolazi do pshiloškog problema, jer se dijete javlja kao smetnja, a istovremeno ne može biti smetnja, ono treba da se voli više od života dakle totalna zbrka. Muškarci se uvijek nekako mogu izvući sa opravdanjem da moraju da zarađuju za život i da ih nema, dok se majci stavlja na teret da mora htjela to ili ne žrtvovati svoj život radi najuzvišenijeg poziva u životu a to je poziv majke. I tu su sve majke oko tebe da te ubijede da si od trentka rađanja djeteta upala u neviđeno dobar trip, zaboravi sve što si bila dotada i kreni lagano da se baviš djecom 25 sati na dan najmanje 20 narednih godina. Može li to da prihvati savaka od nas? Može li? Ja dižem ruku da ne mogu. Ne mogu na taj način i odbijam da budem dio savremene ludnice. Dajte mi uslove da se bavim djetetom, mužem i porodicom na način u kojem ne moram jurcati gradom kolima od vrtića do placa, od placa do posla, od posla do banke, od banke do vrtića, od vrtića do škole po drugo dijete, od škole do kuće, ručak, vozi na trening starije i usput majku da pričuva mlađe dok vozim prema frizeraju ne bi li se makar malo uprstojila jer mi muž dolazi sa puta i boga molim da nema ljubavnicu sa kojom bi imao sve ono što mu ja ne stižem pružiti od obaveza u koje sam upala. Hvala na ponudi takvog života ali što je previše previše je. Nema žene koja ne voli svoje dijete, samo postoje užasno uspaničene, preopterećene, od umora i nerazumijevanja slomljene žene, koje na kraju više ne znaju ni sebe da vole. Odluka savremene žene da bude majka je nikad kompleksnija. Prst na čelo i polako. Lijepo je imati djecu, ali je lijepo i imati sebe na stotinu drugih načina. Dajte ženama izbor neka slobodno odluče i neka se ne srame reći šta misle. Ana, još jednom svaka čast za ovako hrabar tekst.

Već je puno rečeno i stvarno je teško danas biti mama. Nema više bake, prabake, sestre, tete, sestrične koje su se u davna doba sve trgale da malo dobiju bebicu na igru i čuvanje. Jedna osoba u četiri zida, u karanteni kako si ti to rekla, to je za izluditi. Ne samo zbog posla od 24/7 već i zbog odgovornosti koja je samo na mami. To je previše za bilo kojeg čovjeka. S druge strane, kad ta najteža faza prođe, a proći će, dolazi ono što je lijepo i što je jedinstveno i što je vrijedno, najvrijednije upravo zbog tog silnog truda i odricanja, a to je tvoj mali čovjek. Nema tog posla na svijetu, koji će te toliko oduševiti, iznenaditi, zbog kojeg ćeš upoznati nove prijatelje, koji će te prisiliti da odrasteš i razviješ se, zbog kojeg ćeš osjetiti toliku snagu i ponos i koji će te učiniti mudrom kao što je to posao majke. Kad žene postanu majke one postanu svemoguće, sve stizajuće, sve probleme rješavajuće osobe i postanu centar svijeta, odnosno svoje obitelji. I to doživotno. Niti jedan ti posao ma kako ugledan i dobro plaćen to ne može pružiti. Muškarci se često upecaju na zlatne perlice koje se nude na poslu, pa kad dobiju otkaz ili odu u mirovinu ne znaju ni gdje su bili ni što su radili. Sad se sve više i ženama nude takve stvari, ne kažem da žena ne treba raditi, treba, ali posao nije smisao života, ljudi su smisao života, a ti možeš sama stvoriti svoje ljude, a to je najveća privilegija od svih.

Ali upravo se o tome i radi: zaboravi sve što si bila prije nego što si dobila dijete! Zato je mama mama, i nitko nije kao mama! I samim tim što si mama postaješ uzvišena osoba, htjela ti to ili ne. Ti si svom djetetu neću reći kao neko božanstvo, ali nije ni daleko od toga. Uvijek ćeš na svoje dijete djelovati kako nitko drugi ne možei imati povezanost s njim kakvu nitko drugi nema. Možeš u tome uživati ili se groziti od toga (najčešće ti se događa i jedno i drugo), ali to je tako. Smatram da je strašno javno lamentirati nad tim što više ništa nije kao prije, jer matematički ne može biti 1:1 (ja sve svoje dijelim samo sebi)= 1:2 (ja sve svoje dijelim na sebe i dijete); a toliko matematike valjda zna svaka žena koja želi biti mama. I nije istina da se o negativnim i teškim stranama majčinstva ne govori i ne piše i ne snimaju tv emisije, unazad 15 godina koliko ja pratim toga ima. Problem je nešto drugo: kad mame pametuju jedna drugoj, kad se prave važne svojim majčinstvom (da nemaju djecu, pravile bi se važne svojim hobijem ili bi već nešto našle), pa se u krugu takvih mama ne usudiš reći ništa negativno o svom majčinstvu. Ali to je jedan problem, a prigovaranje o tome što život nije savršen i kao na filmu sad kad je došlo dijete, to je već drugi problem. Mislim da one žene koje se tako postavljaju nisu hrabre nego razmažene? bahate? nezrele? sve to zajedno?

@reasilvija..svi mi koji smo ovdje nešto napisali, od prvog do posljednjeg komentatora uključujući naravno autoricu teksta, smo rekli djeliće istine, i dobro je da se ova tema otvorila. Ja radim dosta sa ženama, naročito mlađim, a iz ženske sam porodice, sinova skoro da i nema u dva koljena i mislim da mi je ženska strana u najblažem smislu te riječi "poznata". Skoro sve do jedne koje su rodile će majčinstvo staviti na mjesto br.1. Lijepo je to. Sve je to ok. Ali vidiš, ja "hranim" više djece nego sve te majke zajedno ( uključujući i njihovu djecu) a nemam nijedno svoje biološko. Jer nijednom trenutku nisam poništila sebe radi " po svaku cijenu moranja imati djeteta". Kao pojedinac sam doprinijela društvu mnogo, otvorila brojna radna mjesta, dala ljudima šansu da rade i zarade i da obezbjeđuju novac za svoje porodice. Sve svoje talente usmjerila da stvorim nešto i stvorila sam dosta, neizbrisiv trag u svojoj zajednici, i preko toga svega se razvila kao čovjek i upoznala nebrojeno mnogo ljudi, postala savjesna, odgovorna i tačna prema svakoj obavezi i svakom računu. Ima žena i žena... Ima divnih majki a ima i onih koji su zbog drugih ciljeva u životu se ostvarile pomažući zajednici na drugačiji način, jer svi smo mi uvezani zar ne? Svjesna sam činjenice da bi imati svoje dijete bilo još samo "to jedno najvažnije iskustvo" u životu. Ali samo ako prihvatim perspektivu da su sva moja iskustva u životu manje vrijedna. Ali nisu. I nikad neće biti. Zato se ne mogu tek tako "poništiti" ili zaboraviti sve što jesam ili što sam bila zbog djeteta. Ja ne mogu tek tako i ovdje se ne radi o razmaženosti jer ustajem prije svitanja i radim skoro cijeli dan, o komforu života u takvom tempu nema ni govora. I ne radim sve to što radim za SVOJE dijete i SVOJU porodicu. Isto kao i moj muž. I ne brinemo se puno ko će nam donijeti šolju čaja kad ostarimo. Radimo toliko dobrih stvari svaki dan, da o tome ko će me pogledati kad budem starica me savršeno ne zanima. Ne mora niko što se mene tiče jer ne radim ništa što radim da bi se osigurala za starost osim samo djelimično u materijalnom smislu, čisto jer se od mirovina ne može živjeti. Živim širok život, otvoren, dajem, pružam, pomažem činim dobro i razvijam se kroz to. To je moj izbor. Ne kažem da neću nikad imati dijete ali ono neće presuditi u smislu da ću biti bolji čovjek kroz majčinstvo ili ću dobiti neke vanserijske osjećaje kroz to. Podigla sam od pelena jedno koje nije moje, tako da jako dobro znam šta je roditeljstvo i odgovornost prema tome. Samo želim reći da ženama treba dati slobodu izbora oko majčinstva. Ovo je 21. stoljeće i svako treba da živi onako kako želi. Ima raznih načina da se čovjek razvije i ne mogu se sva iskustva strpati u jedan život. Neko će biti roditelj, a neko ne. Stvar izbora i niko nikoga ne treba zbog takvih odluka smatrati manje vrijednim ili čovjekom sa manje dragocijenih iskustava.

Nina, sve ovo što pišeš govori puno o TEBI a ne o ženama generalno. To što si se ti pronašla u poslu je stvar tvog karaktera, a to što ja smatram da su moja djeca najveće postignuće u mom životu, to je stvar moga. A to što radiš s djecom i što financiraš mnoge roditelje, to nema veze s ničim. Neka je to tebi zadovolhstvo ali to nema apsolutno veze s majčinstvom. I tvoj trag je ipak izbrisiv, kroz povijest pamtimo ipak samo one koji su ostavili vanserijski trag na čovječanstvo, ne one koji su puno radili, imali firmu koja je zapošljavala mnoge..Majčinstvo JE nešto uzvišeno i neusporedivo s ičim drugim. Što ćeš otkriti tek kad/ako budeš imala svoje dijete. Jer biti majka ne znači jurcanje s kolicima, dogovaranje čuvanja, mijenjanje pelena. Majka si čitav život a taj mali, najintenzivniji dio traje samo nekoliko godina, kasnije kako dijete odrasta, majčinstvo poprima sasvim drugu dimenziju. Tad se pojavi i vrijeme i sloboda i sve ono što si imala i ranije.

Ja sam morala birati-dijete ili fakultet. Izabrala sam dijete, odnosno djecu i biti isključivo majka. Sad kad su narasli, sad je svijet moj i krenula sam u jedan sasvim drugi dio života-počela sam se ostvarivati na drugim poljima. I kompletnija sam i zrelija nego prije jer su me oni učinili takvom. Srce mi je puno nečim što ne može postojati dok nemaš djecu.

Mislim da to zaista mnogo zavisi od toga da li je žena spremna da ima dete i da li ima podršku (u vidu oca, baka i deka, ili novca da unajmi part-time pomoć). Zato svakako treba više da se priča unapred o svemu tome, jer kada nemaš podršku i pomoć, i kada nisi emotivno spremna, iskustvo će zaista i biti kao što si ti opisala (ne znam iz ličnog iskustva, ali znam iskustva nekih svojih drugarica). S druge strane, ako jesi spremna i imaš podršku onda stvari nisu uopšte tako strašne - tu pre svega mislim na svoju majku koja je imala mene, imala izuzetno uspešnu karijeru, bila doterana i bila nasmejana.

Mislim da nitko ne pokušava definirati majčinstvo kao nešto dobro niti kao nešto loše. Svi se slažemo da su majke ovom svijetu i više nego potrebne.
Ovdje se radi o uklanjanju predodžbe o ženi kao uzvišenom biću predodređenom za majčinstvo. Jer to nije pravilo.
One koje su se ostvarile kao majke i ponose se tom ulogom i uživaju u tome se ne bi trebale osjećate prozvano ovim člankom već upravo suprotno - ovaj članak ono što vi činite ne proglašava nečime što se podrazumijeva nego postignućem i nečime za što je potreban rad, trud i žrtvovanje.

@kosee: aleluja:). Čitam gore komentare i opet se provlači uzvišenost majčinstva i svakodnevno davanje na tu temu. No to je nekako prirodno, urođeno. Zato se zbilja divim ljudima koji se žrtvuju za ljude koje uopće ne poznaju, za bolesne, siromašne i slično. Ovoj gore gospođi koja nema djece, a otvara nova radna mjesta i čini svijet boljim. Eto, meni je to vrijedno divljenja ako pričamo o žrtvi i davanju. Majčinstvo se podrazumjeva kao takvo.

Niko i nista te ne moze pripremiti za to "putovanje"...Svako ga zapocinje iz svojih licnih razloga( kao i svako drugo "putovanje" u zivotu) i svako putuje opremljen kako osjeca i misli.Biti roditelj je citava filozofija za jednog dok je gola egzistencija za drugog.Ne postoji sablon.Spolja gledano postoje samo prakticni savjeti i nista vise...sve ostalo je u nama...na zalost ili na radost nasu.
Razumjem do jedne mjere neke stavke o izgubljenosti u tom viru.
Ali skrenutcu paznju na tri stavke iz ovog teksta za koji ne znam kako bi ga opisala kao dozivljaj (malo cudjenja,malo poistovecivanja,malo zgrazavanja,malo gadjenja,malo ljutnje).
Jedna je:
- Fascinirala me ideja da će iz naše ljubavi nastati novo ljudsko biće. Moglo bi se reći da sam htjela dijete iz filozofskog razloga.-
(sto automatski znaci da je doticna odlucila postati majka iz eksperimentalnih razloga zeleci da zadovolji svoj ego i ego svog supruznika mislivsi da ce tako ispuniti neke njoj nepoznate aspekte zivota...sto ukazuje na osobu NEZRELU)
Druga je:
-Da te mala djeca jako živciraju. Da ne bi bila majka uopće da si znala što te čeka.-
(sto govori o tome koliko neke jedinke jednostavno nisu stvorene da budu roditelji!!!)
Treca je:
-Pretražila sam sve živo i NIGDJE nisam naišla na pomoć ili podršku, nedaj Bože stručnu pomoć na poznatim linijama za pomoć.-
(sto govori jasno da je rijec o osobi koja treba strucnu pomoc ali je pomoc trazila na pogresnom mjestu...za toliko ekstremne slucajeve strucan je psihijatar!!!)
Da se razumjemo ...vecina zena se osjeca izgubljeno i usamljeno u prvih nekoliko mjeseci zivota djeteta)...to nije ni cudno ni nenormalno!Ljubav za djete se razvija i s' vremenom raste(za nekog sporije za nekog brze)!
Svi mastamo o svojoj djeci kao o ljudima sa kojima cemo imati zrele razgovore!!!!(nisi ti "gospoja" tako cudna ni neobicna u takvim razmisljanjima...ne laskaj odvec sebi!)
I na kraju...cijeli ovaj tekst me sjeca iznova samo na jedno a to je da neki zacjelo ne bi trebali postati roditelji uopce!!!

Pratim već dulje vrijeme ovu raspravu i ne mogu se načuditi kako je autorica "piknula" baš tamo gdje žulja. Po kometarima se vidi da je stvarno naživcirala žene kojima su njihova djeca jedino postignuće.Pa je one sad osuđuju do nemila i nedraga, a koliko ja vidim, u tekstu se nikoga ne osuđuje, samo se daje jedan malo brutalan pogled na stvari. Prvi mjeseci djetetova života i jesu brutalni, ništa čudno.pogotovo ako si prije toga imala ispunjen život i bila sretna.
@Tajana: Evo, ja imam dvoje male djece, a i dalje me mala djeca jako živciraju, pogotovo tuđa djeca, i pogotovo kad plaču. Po tebi, niti ja nisam podoban roditelj?
Roditeljem se postaje, ne rađaš se s tim znanjem. Znanje ćeš puno prije steći ako iskreno priznaš da nemaš pojma šta radiš.

kokošinjac :)))))))

Ma da... čitajući komentare ispada da je danas svaka druga žena Marie Curie. Hajmo se ipak malo uozbiljiti.

Ili je landranje, opijanje i da ti guzica vidi što više puta do 35-e neko veliko društveno postignuće?

Daj me nemojte!

Pravo pitanje koje treba postaviti je:
Tko sam ja i kamo idem?
Ako sam ja....

1. Rezultat biološkog akcidenta i živim na ovom planetu da bi sutra riknuo. Onda je sasvim opravdana ova tematika. Dakle treba čisto uživati u životu i onda kad dođe dijete kukati kako je narušena naša komocija, seksulani život, san i tako dalje. Čemu sva ta gnjavaža kad sutra mogu odapeti.

2. No ako sam ja ljubljeno dijete Božje, stvoreno na njegovu sliku i priliku i Bog mi je dao milost da mogu sudjelovati u stvaranju tako da primim jednog od najmanjih. Onda mi je takav stav neprihvatljiv.

Ja želim podignuti to dijete kako najbolje mogu, slab i nikakav, ali eto uz pomoć Božju. Pa šta ako neću spavati koju noć, kakva je to mala žrtva.
Pitanje čemu služe djeca protreslo me do srži. Pa zar nije prekrasno imati malo dijete koje doslovno živi od tvoje ljubavi. Jesi li znala da djeca kojoj majke ne daju ljubav doslovno umiru.

I ako Božja volja za moj život da dospijem u Raj onda i ja tom djetetu želim isto tako. Želim napraviti kvalitetnu osobu od njega tako da mu neću dozvoljavati sve što mu padne napamet nego ću ga učiti od malih nogu odricanju i ljubavi prema drugim ljudima, tako kad i ono bude imalo djecu da ne kuka i plače po kojekakvim forumima.

Počni čitati Bibliju i moliti svaki dan pa će ti Bog pomoći i zavoliti ćeš svoje dijete tako da bih život dala za njega. A čisto ćeš se ponovo zaljubiti i u svog supruga. Biti će to nova ljubav!

Pravo pitanje koje treba postaviti je:
Tko sam ja i kamo idem?
Ako sam ja....

1. Rezultat biološkog akcidenta i živim na ovom planetu da bi sutra riknuo. Onda je sasvim opravdana ova tematika. Dakle treba čisto uživati u životu i onda kad dođe dijete kukati kako je narušena naša komocija, seksulani život, san i tako dalje. Čemu sva ta gnjavaža kad sutra mogu odapeti.

2. No ako sam ja ljubljeno dijete Božje, stvoreno na njegovu sliku i priliku i Bog mi je dao milost da mogu sudjelovati u stvaranju tako da primim jednog od najmanjih. Onda mi je takav stav neprihvatljiv.

Ja želim podignuti to dijete kako najbolje mogu, slab i nikakav, ali eto uz pomoć Božju. Pa šta ako neću spavati koju noć, kakva je to mala žrtva.
Pitanje čemu služe djeca protreslo me do srži. Pa zar nije prekrasno imati malo dijete koje doslovno živi od tvoje ljubavi. Jesi li znala da djeca kojoj majke ne daju ljubav doslovno umiru.

I ako Božja volja za moj život da dospijem u Raj onda i ja tom djetetu želim isto tako. Želim napraviti kvalitetnu osobu od njega tako da mu neću dozvoljavati sve što mu padne napamet nego ću ga učiti od malih nogu odricanju i ljubavi prema drugim ljudima, tako kad i ono bude imalo djecu da ne kuka i plače po kojekakvim forumima.

Počni čitati Bibliju i moliti svaki dan pa će ti Bog pomoći i zavoliti ćeš svoje dijete tako da bih život dala za njega. A čisto ćeš se ponovo zaljubiti i u svog supruga. Biti će to nova ljubav!

već dugo nisam pročitala ovakvu količinu gluposti.
nekim ženama bi stvarno bilo bolje da nikada ne budu majke, pa čak ni iz glupavog razloga "ljubavi prema svom partneru koji želi imati djecu."
za daljnje potspješivanje bolesnog životnog stava preporučam film "What about Kevin".
Sretno!

Oprosti ali ovakvu količinu egocentričnih gluposti opasnih po razvoj djeteta, kao u ovom tekstu i nekim komentarima, nisam pročitala već jako, jako dugo ( a čitam često i mnogo ). Zgrožena sam
1. činjenicom da se netko toliko nespreman za ulogu majke uopće upušta u roditeljstvo. Zašto? Da se zadovolje neke norme, konvencije, da udovolji partneru, da dokaže nekome - ja to mogu? Šta si ti mislila kad si odlučila imati dijete? Da je dijete asesoar? Jesi li uopće mislila? Danas zaista svatko može postati roditelj, a da bi psa uzeo iz šinteraja provjeravaju te i dužan si potpisati ugovore.... Užasno je to što će jedna takva egocentrična osoba, pardon dvije egocentrične osobe, odgajati jedno ljudsko biće. " Suprug i ja imamo dogovor da dijete odgajamo na način da od ranog djetinjstva zna da nas je troje i da smo svi mi jednako važni." Molim?!? Ne srećo niste jednako važni! Dijete je dijete ne zna ništa o svijetu-moraš ga naučiti, svemu, kao što je netko tebe naučio, odn trebao te naučiti, mora steći sva iskustva koja bi ti trebala već imati i ti ga trebaš usmjeravati u tome zato ne možeš biti jednako važna kao ono. Dijete ne bi trebala prilagođavati sebi draga nego sebe djetetu jer ti si u vašem odnosu onaj koji vodi a dijete ono koje slijedi tebe i uči iz tvog primjera. Razumiješ?
2. Činjenicom da si netko daje za pravo hračkati i omalovažavati majke domaćice kao zadnje glupače nesretne i nesposobne da "postignu" nešto u svom životu .
"Vecina ljudi roditeljstvo dozivljava kao svoje postignuce, a ne zele to priznati - i jedino postignuce! Pokusaj imati to na umu, otuda usecereni tekstovi."
" Po kometarima se vidi da je stvarno naživcirala žene kojima su njihova djeca jedino postignuće.Pa je one sad osuđuju do nemila i nedraga..."
" Smatram da se ideal majke/žrtve nepotrebno slavi u našem društvu..."
To što si ti nezrela i nespremna za ulogu majke u koju si uletjela iz nekih razloga i što si neispunjena svojom novostečenom ulogom i što se osjećaš degradiranom je tvoj problem (i tvog djeteta...na žalost). To što ti imaš problem ti ne daje nikakvo pravo da pričaš o drugim ženama, onima koje vole ulogu majke kao o glupačama koje lažu. Ja ne znam gdje si ti našla žene koje spominješ a koje su ti samo pričale o divotama bebica, ili članke, ili portale, ili forume. Svaka će ti majka reći teško je, izgubiš živce, izgubiš nešto ili ti poznaješ sve neke čudne ljude i čitaš čudne forume, ne kužim? U kojoj bajci očekuješ da ćeš donjeti bespomoćno biće doma koje ne zna govoriti, kontrolirati udove, koje vidi na 15 cm od sebe, koje ne zna kaj ga muči kad ga nešto muči, i da ćeš nastaviti živjeti kao i prije? Pa koja je to količina nespremnosti na dijete! Ja to ne kužim, sory. A mame koje, čudesno, ne bi vjerovala, znaju kaj ih očekuje kad donesu bebu doma i prihvate to kao normalnu stvar, su lažljive ludače koje su neispunjene izlascima i karijerom i zadovoljava ih čišćenje bljuca i kakica i nakuhavanje mljekeca (ak ne doje) il kašica s bebom na rukama u gluho doba noći. Ne mila nisu one lude! One su mame i prihvaćaju to kao normalne stvari u majčinstvu, znaju da bebe plaču i papaju u 3 ujutro, seruckaju 10 puta dnevno i ne spavaju jer ih boli tibica a ne znaju ni da imaju tibicu. Jesi li se ti ikada u svojoj sebičnosti - joj kako mi je teško - uopće zapitala kako je tvojoj bebi teško!? Kako je njoj traumatičan bio porod, koliko ju je bolilo kad je prvi puta udahnula, koliko je glasno bilo čuti prvi put zvukove svijeta, koliko bole oči kada prvi put ugledaš svijetlost, koliko grebe prokleta piđamica, koliko je koma kad te upikne komarac u nogu za koju ni ne znaš da imaš, a svrbi i milion takvih iskustava. Ne beba ne plače zato da ti nemreš spavati!
Ja sam mama od onih mama koje su se zaljubile u svoje dijete pri prvom pogledu i koja je zaboravila na porođajnu bol iste sekunde kada sam primila bebu u ruke i koja čita mnogo o svemu ali u odgoju se vodi instinktom i ljubavi. Mama sam koja izgubi živce, nekad viče, nekad peče kolače, nekad sjedi na kompu, nekad radi 12 sati, nekad crta i pjeva, nekad kaže neću čitati, kasno je, spavaj. I osoba sam koja ima divne prijatelje koji su svjesni toga da me nekada neće vidjeti duže, nekad kraće i nemaju s tim problema i vole me i dalje kao i ja njih. I kćer sam i sestra i žena i ljubavnica,kolegica, menađerica, prijateljica, forumašica, kreativka, i sve što želim i djeca mi ne umanjuju kvalitetu života ni u kojem pogledu. I to na što me ti svodiš zbog svoje vlastite nesposobnosti da se snađeš u novoj ulozi ne prihvaćam!
Slažem se s ovim gore, pogledaj si "What about Kevin" da vidiš kakva djeca nastaju i kakav je odnos majka-dijete, kada su majke hladne, sebične,egocentrične žene kojima je dijete problem jer mjenja koncept njihovog života. Nikako mi nije jasno zašto si uopće imala dijete ako ti je život bio tako zadovoljavajući? Aha zapravo rekla si - "Fascinirala me ideja da će iz naše ljubavi nastati novo ljudsko biće. Moglo bi se reći da sam htjela dijete iz filozofskog razloga." Strašno, oprosti ali strašno. Nadam se za dobrobit tvog djeteta da ćeš pronaći neki način da umanjiš sebe, da ćeš prestati čitati gluposti po netu i potražiti neku pomoć kod nekog kvalificiranog tko te neće osuđivati nego ti pomoći.

Evo tipičnog malograđanskog stava. "Ja sam sve,i kćer sam i sestra i žena i ljubavnica,kolegica, menađerica, prijateljica, forumašica, kreativka, i sve što želim i djeca mi ne umanjuju kvalitetu života ni u kojem pogledu". Nema problema, problem su drugi koji ne znaju, ne mogu. Hajde da ih malo poučimo mi, koji sve znamo i sve možemo, i što je još bolje sažalimo se nad tim jadnim djetetom koji odgaja ovako nezrelo stvorenje.
Vauuuuuuuuuuuu koja Wonder Women.
Daj nam još koji savjet.

woman

Evo i mene, još jedne bedače koja je „samo mama“. Sirota, jadna, neostvarena žena, sa viklerima na glavi, pod dekicom, koja stalno kuha i sprema i čisti i živi pod teškom čizmom patrijarhata.
Glupava, degradirana, full time mama koja živi u karanteni.
Ma nemoj molim te!?!
Vidiš, svaka stvar koju radimo u životu stvar je vlastitog izbora. Ja sam namjerno izabrala to da budem mama. Svoj posao shvaćam jako ozbiljno. Odgajam ljude. Tijekom dana bivam sto različitih zanimanja, multitasking i organizacija su mi prilično jake crte. Ja sam CEO, odgajateljica, liječnica, psihologica, defektologica, logopedica, spisateljica, instruktorica, fitness trenerica, učiteljica, profesorica, umjetnica, profesionalna vozačica, kuharica, spremačica, šnajderica, vizažistica..... I nisam ništa od toga znala biti, ali sam NAUČILA. Nisam cvilila o tome kako „nisam znala što me čeka“, obrazovala sam se u hodu, učila sam sa veseljem i upornošću.
Svu svoju djecu sam željela, bila su pomno planirana. Nisam znala u šta roditeljstvo sliči,ali sam bila spremna. Čista u glavi. Razumjela sam odgovornost koja će doći sa dolaskom novog bića na svijet.Razumjela sam i prihvatila će dio mene doživjeti bitne promjene. SVJESNO sam se i NAMJERNO odrekla dijela svoje osobnosti kojeg s nostalgijom vezujem uz bezbrižne teenagerske i studentske dane. Nije bilo govora o „eksperimentu“ i „filozofskim razlozima“. Dijete sam imala zato što sam ga nakon 6 godina hodanja i izlazaka željela, želio ga je i moj suprug.
“Dijete potresno utječe na život sa partnerom“?!?
Majke ti, a sa kojim dijelom anatomije si ti razmišljala kada si „odlučila“ imati dijete? Zar si očekivala biti seksi i slobodna sa odgovornošću koju roditeljstvo nosi? Da ćeš izlaziti, cugati i biti bezbrižna kao leptirić? Odgovorno shvaćanje roditeljstva normalne osobe i normalnu vezu može samo obogatiti i učiniti je potpunijom. Jesmo li ustajali noću i provjeravali diše li naša beba? Jesmo. Jesmo li bili u strahu kada je plakala? Jesmo. Jesmo li bili podrška jedno drugome? Jesmo.Jesam li imala napadaje panike prilikom dojenja i mijenjanja pelena? Jesam. I imala sam partnera koji me razumio i paničario skupa samnom i smirivao me i pazio i mazio, kojeg sam ja tješila i habrila i zajedno smo imali vremena biti bliski i intimni na jedan sasvim novi, drugačiji i uzbudljiv način. Šećerlemasto? Sladunjavo? Sapuničasto? Ne, nisam ležala u ružičastoj čipkastoj spavaćici na svilenim jastucima. Imala sam praktičnu poflekanu pamučnu sivu majicu na sebi danima, bila sam nepočešljana, nemanikirana, neobrijana i sa bebom na cici i bila sam jako sretna i ispunjena i voljena.
„Čemu služe djeca?“
Čemu SLUŽE djeca?!?
Nemrem.
„Moramo na glas govoriti o negativnim stranama (ranog) majčinstva. O panici, strahu, izolaciji.“
Za neke žene nikada nije pravo vrijeme za majčinstvo. Ni rano ni kasno. Da li si ti razmišljala o majčinstvu prije nego si zanjela? Tko se tu pravi grbav? Ti koja se iz filozofskih razloga poželjela biti mama, imajući u glavi percepciju roditeljstva iz reklame za Johnson's šampone ili Pampers pelene ili ja koja sam se svjesno i odgovorno upustila u roditeljstvo? Ni u jednom trenutku svojih trudnoća, ranog i kasnog majčinstva nisam se osjećala izolirano. Pa sa kakvim si se ti ljudima okružila?
„Ideal majke i žrtve?“
Majčinstvo je žrtvovanje?!? Biti mama je tlaka? Muka? Bol? Pa, ako svoju slobodu smatraš apsolutnom, ako si sama sebi najbitnija, ako ti je najvažnije „pratiti svijet koji nepovratno juri kraj tebe“ onda da. Ako si svjesna da će na putu odgajanja novog živog bića biti kamenčića, kamenja i korjenja onda ne. Moraš li se nužno promjeniti? DA. MORAŠ biti drugačija. Jedno novo ljudsko biće ovisi o tebi. Ti MORAŠ sve raditi za njega jer je ono malo i glupavo i niš ne zna. Ti ga MORAŠ hraniti, zibati, presvlačiti, pjevati mu pjesmice, odgajati ga, gledati blesave crtiće sa njim, imati nered u kući, pošarane zidove, pekmez u kosi i plastelin po tepihu. MORAŠ. Zato što si ga rodila. Tijelo ti se promjenilo? Imaš strije? Cice ti ne stoje ko prije? Imaš kapilare po nogama? Buuu-huuuu-huuu.....
„Jednom, kad mi dijete poodraste....“(bla-bla, truć-truć)
O sirota moja, neupućena nespremna ženo!
Ići će u vrtić? A ti ćeš ga dočekivati sretna i spremna?
O da, svakih par dana će ostajati doma zbog viroze, upale grla, uha, oka, proljeva, gripe, polomljene ruke, ušiju, raznih infekcija....kako li ćeš, o, kako li ćeš se nositi sa time? Gdje li ćeš naći snage da se svaki dan iznova diviš črčkarijama na papiru koje predstavljaju ribe, ptice i sunce u sjajnim okama tvoj trogodišnjaka, gvaljama plastelina koje bi trebale biti leptiri, da pereš hranom i bojama poflekane majice, da svaku večer tješiš uplakano koje ne voli ići u vrtić jer tamo ujutro smrdi po kakici i čušpajzu. Pa ćete ići u zoološki i na plažu.......Kako li ćeš objasniti sebi i (tebi još važnije) drugima, da tvoje dijete u zoološkom ne zanima edukativni program o migraciji pelikana na koji si ga dovela, da bi ono radije kopalo po zemlji u potrazi za glistama u tom trenutku? Kako će ti biti neugodno kada te zgodni, single, edukator prijekorno pogleda....kako li ćeš objasniti djetetu na plaži da je sada „quiet time“ za mamicu koja se sunča i da ne može slagati kamenčiće po tvojim nogama i tako skretati pozornost na kapilare kojima su „ukrašene“....
Ići će u školu? A ti ćeš ga učiti strani jezik, pitati ga u koga se zaljubio....
Mhm....kada odeš na informacije pa dobiješ jezikove juhe o „hiperaktivnosti“, „povučenosti“ ili bilo kojem drugom modusu neuklapanja, kada tvoje potomče ne ispadne lumen i nadareno dijete kakvom si se nadala (čemu svi oni tečajevi stranih jezika Helen Doren, edukarene, radionice lončarstva...?) nego sasvim prosječni malac koji ima problema sa finom motorikom? Kada se u višim razredima osnovne susretne sa bullyngom, kao žrtva ili zlostavljač,kad dobije ili da po nosu na školskom igralištu,kad ćeš ići kod socijalnog radnika ili psihologa....pa kad se počne kopati po temeljima, kako li ćeš se lupati po glavi zbog gluposti o kojima sada lupetaš: o izgubljenoj sebi, svojem otetom jastvu, jadna moja Alice...
Biti će teenager sa kojim ćeš voditi mudre razgovore o svijetu i životu?
Je, kada tvoje dijete dođe u osjetljive godine bunta i traženja biti će kasno, biti ćeš izgnana iz njegovog svijeta koje je moralo samo graditi jer si ti tražila sebe na krivim mjestima. Imati ćeš pobunjeno ljudsko biće koje se suprotstavlja tebi, svijetu, životu i prvenstveno sebi. Biti će kasno biti roditeljem i prijateljem, uživati u roditeljstvu, jer NISI SAGRADILA TEMELJE.
A zašto ih nisi sagradila? Čemu si se uopće upustila u roditeljstvo? Da dokažeš da možeš? Kome? Sebi? Partneru? Društvu?
Zar ti je toliko teško prihvatiti rast sebe same, promjenu svoje biti kao nešto pozitivno što će u konačnici izroditi bolju tebe? Majčinstvo ti je oduzelo život?Mila, ti ne da si sebična. Ti si u potpunosti glupa.
Zbog žena kao ti stvarno mislim da mora postojati žensko pravo na izbor. Neki žene jednostavno nisu sposobni biti majke i točka. A najjadnije je to što se svejedno upuštaju u taj POSAO pri tome kukajući koliko im je teško. Pa daj onda budi iskrena do kraja, priznaj prvo sama sebi da bi htjela biti glupava full time mama, da bi u stvari željela šećerlemastu sliku materinstva ali si previše samoživa i egoistična.
I nemoj priželjkivati promjenu percepcije majke koja pjeva uspavanke kao nešto grozno, neprihvatljivo i degradirajuće. I tebi je valjda nekada netko pjevao uspavanke? Mijenjaj sebe. Možda se budeš više voljela promjenjenu. A svoje dijete ćeš sigurno više voljeti.

Sve što mogu zaključiti kad čitam post od Samo mama je da je to uistinu jedna sretna, smirena i potpuno ispunjena žena, kakva bi trebala biti uzor svima nama. ;)

Jutros sam u editoru napisao poduži tekst koji sam namjeravao pejstati ovdje nakon što ispravim pravopisne i gramatičke greške koje sam u brzini napravio. Upravo sam uhvatio vremena da to učinim i vidim tekst koji je napisala "samo mama". Obrisao sam svoj tekst i već sada uživam u razvoju situacije. Očekuju se izrazi poput primitivna, pećina, patrijarhat, glupača, konzerva, a možda i gore kako je to ovdje nedavno doživjela jedna žena sličnih stavova. Tako to uvijek biva kada se "princeze na zrnu graška" susretnu sa "zastrašujućom" pojavom koja se zove "žena koja zna šta hoće".

Ova žena ne samo da zna što hoće, nego zna i što druge hoće. :-), tj. što bi morale

Hvala lila na tvom mišljenju, naravno da je glup onaj koji se trudi snaći u svim ulogama u svom životu, on je malograđanin samim tim što mu to manje ili više uspjeva. I da si pročitala ono što sam napisala bez gorčine onda bi vidjela na nisam Wonder women, al' hvala primit ću to kao kompliment. Ne znam zakaj sam uopće napisala to kaj jesam, trebalo mi je biti jasno da se ne smije izreći svoje mišljenje na ovakvom portalu, ako je suprotno autoričinom. Jer ja sam zastarjela, lažljiva, glupača koja je relativno zadovoljna životom i presretna svojom djecom, vid' čuda. Ispričavam se za uvrede koje sam rekla ali djeca su mali ljudi, nisu mačuhice i ne bi ih trebao imati svatko iz svakakvih glupih razloga. Poštujem žene koje znaju da djecu ne žele i da im je važnija njihova karijera i sloboda i posve su spremne sebi i svijetu bez dlake na jeziku to priznati. Takve žene poštujem jednako kao i one koje su sretne u ulozi mame. Tlak mi dižu one koje imaju djecu zbog feminističkih eksperimenata ili zadovoljavanja katolibanskih normi suprugove obitelji a onda kukaju i žale se jer to ipak nije ono kaj su one mislile. Priznaj "ok nisam sposobna za to, ok ne želim to". Sve 5, nitko te ne tjera da podižeš prosjek nataliteta. Ja sam recimo posve svjesna da nisam za kontrolora leta i nikada se ne bi uhvatila tog posla. Zašto se onda netko lovi posla biti roditelj ako nije za to. Kaj sram te reći nisam za to jer bi, to trebalo biti prirodno a tebi nije? Ma budi fer prema sebi, svom djetetu i u konačnici mom djetetu, koje će se možda jednog dana susresti s njim, zaljubiti se i ispravljati tvoje krive drine.
Jel dosta savjeta lila?

Sretna mama, meni si ti sasvim ok, samo mi je žao što tebi nisu ok oni koji su drugačiji od tebe. A ovaj članak govori upravo o tome, o neprihvaćenosti žena koje se na ovaj način nose s majčinstvom i koje se u toj ulozi nisu pronašle u mjeri u kojoj se od njih biološki ili društveno (ili nešto treće) očekuje.

@sretna mama, ili samo mama, dijelim tvoj stav;
@još jedno muško, svaka čast, našao si pravi izraz: princeza na zrnu graška (ja bih to nazvala puno pogrdnije)
@kosee, mislim da griješiš: odgoj i briga za vlastito dijete je preozbiljna i prevažna stvar da bismo prihvaćali stav majki koje se sa svojom djecom nose kao princeze s graškom; dijete nije grašak, dijete je osoba, jednako vrijedna kao ti, kao ja, kao princeza na zrnu graška koja ga je rodila, težak će mu biti život ako mu mama od rođenja grinta kako joj je teško mučiti se oko njega (grintanje ne mora biti verbalno); ne, to nije prihvatljivo majčinstvo, a govorim iz iskustva; a i čitala sam o tome, i poklapa se. I molim da zanemarite to što se kao malograđanka, kao wonder woman i kao nesposobna da se ostvarim kroz bilo što osim kroz djecu usuđujem pozivati na zdrav razum, iskustva, literaturu i tvrditi da netko nije u pravu.

kosee žao mi je što si shvatila da mi nisu ok ljudi koji misle drugačije od mene. Naprotiv liberalna sam i tolerantna osoba, cijenim i uvažavam sve ljude neovisno o njihovim pogledima na svijet i mislim da svi obogačujemo svijet različitostima. Svakoga ću uvažiti i prihvatiti do trenutka dok on ne šteti drugima a osobito djeci, baš iz tog razloga. Lijepo je to reasilvija objasnila.

Zašto je problem što je žena priznala da joj je teško? I da joj neke žrtve koje je napravila nisu najgenijalnija stvar koja joj se dogodila nego nešto s čime se bori svakodnevno?
I unatoč tome što su neke ovdje provukle stav da ne treba svaka žena biti majka, postoji još mnogo onih koji misle da svaka žena treba i mora biti majka i da je to negdje u njoj, samo toga nije svjesna. Ovaj tekst skreće pozornost na činjenicu da to nije tako i da je majčinstvo borba.

Ja ovaj tekst doživljavam isključivo tako:
- kao priznanje da majčinstvo ne mora biti (dakle može, ali ne mora biti) prirodno blaženo i savršeno
- kao razmatranje žrtve koju majka podnosi za svoje dijete, a koja nije uvijek prirodna i ne osjeća ju svaka žena kao takvu
- kao razmatranje koje otvara prostor za razmišljanje da ne postoji jedan jedinstveni način na koji se žena osjeća i ponaša kao majka

Razumijem što vas dvije želite reći, razumijem brigu za tu djecu i sve ostalo, no ovu ste ženu (i sve ostale koje su ju podržale) zapravo pokušale ugušiti u njenom pokušaju da izrazi osjećaje koje ima i koji su stvarni, iako ih vi smatrate užasnima. Kad bi se više govorilo o ovakvim aspektima, možda bi ljudi više razmišljali o roditeljstvu kao o ozbiljnoj odluci a ne kao prirodnom slijedu.

Komentare kojima se vrijeđaju osobe koje žele sebe staviti na prvo mjesto neću obuhvatiti ovim komentarom jer zalaze preduboko u razne teme. Mislim da je 'staviti sebe na prvo mjesto' apsolutno pravo svakog čovjeka. Možda se kosi sa izazovima roditeljstva no vrijeđanje i napadanje je ispod svakog kriterija.

I ne vidim u čemu je problem da osoba ima svoje interese i izvan obiteljskog života i da osjeća žaljenje što im se ne može više posvetiti.
Mislim, sve skupa ne vidim zašto je problem priznati da ti majčinstvo nije najbolja stvar u životu i da nije centar tvog svemira. Ako si i dalje dobra mama i ne zanemaruješ svoje dijete, naravno.

Meni je u tekstu prvo problem razlog zbog kojeg se ova žena upušta u majčinstvo da bi se onda našla u neobranom grožđu i žalila zbog svega. Netko tko izjavi da je znao što ga čeka da ne bi ni bio mama oprosti ne može po mom skromnom mišljenju odgojiti zdravog čovjeka, uvijek će to osjećati i ne bi li onda bilo mnogo više fer da se nije u to upustila. Taj mali čovjek kojeg s takvim stavom odgaja uvijek će osjećati neku neopipljivu krivnju. Za kaj? Zato kaj je mami ukrao mir i slobodu? A druga stvar autorica si daje za pravo da se ponižavajuće, bezobrazno i ružno izražava o majkama koje drugačije misle pa je sama otvorila ta vrata. Ne nije problem priznati da ti majčinstvo nije najbolja stvar u životu, problem je ne priznati na vrijeme! A problem je i drugima naturati svoje stavove! www.libela.org/sa-stavom/5576-zasto-nikada-ne-zelim-biti-majka/ Ovo je tekst koji zaslužuje svako poštovanje, ova autorica točno zna što želi a što ne i ne grize više nego što može progutati. Da li se ja s njom slažem ili ne o ovoj temi posve je nebitno, jer ona uz uvažavanjem tuđih mišljena ima svoj stav i živi svoj život ne nanoseći štetu nikome.

Meni je u tekstu prvo problem razlog zbog kojeg se ova žena upušta u majčinstvo da bi se onda našla u neobranom grožđu i žalila zbog svega. Netko tko izjavi da je znao što ga čeka da ne bi ni bio mama oprosti ne može po mom skromnom mišljenju odgojiti zdravog čovjeka, uvijek će to osjećati i ne bi li onda bilo mnogo više fer da se nije u to upustila. Taj mali čovjek kojeg s takvim stavom odgaja uvijek će osjećati neku neopipljivu krivnju. Za kaj? Zato kaj je mami ukrao mir i slobodu? A druga stvar autorica si daje za pravo da se ponižavajuće, bezobrazno i ružno izražava o majkama koje drugačije misle pa je sama otvorila ta vrata. Ne nije problem priznati da ti majčinstvo nije najbolja stvar u životu, problem je ne priznati na vrijeme! A problem je i drugima naturati svoje stavove! www.libela.org/sa-stavom/5576-zasto-nikada-ne-zelim-biti-majka/ Ovo je tekst koji zaslužuje svako poštovanje, ova autorica točno zna što želi a što ne i ne grize više nego što može progutati. Da li se ja s njom slažem ili ne o ovoj temi posve je nebitno, jer ona uz uvažavanjem tuđih mišljena ima svoj stav i živi svoj život ne nanoseći štetu nikome.

Kosee, majčinstvo nije žrtvovanje.
Nije problem u tome što je jedna žena priznala da joj je teško. Mogu razumjeti sve izazove roditeljstva sa kojima se susreće, mogu razumjeti poteškoće u prvotnom povezivanju sa djetetom, onaj baby blues uvjetovan hormonalnim divljanjem nakon poroda, mogu razumjeti strah, osjećaj bespomoćnosti, možebitni nedostatak podrške od partnera, obitelji i prijatelja. Ono što ne mogu razumjeti je pogrešna inicjalna percepcija roditeljstva/majčinstva. Motiv za bivanje mamom, ako UNAPRIJED ZNAŠ, od mladih dana da to nije put kojim želiš ići. I sad nije dobro, nemaš sebe ni svoje ja, jer moraš kuhat (?), spremat (?) i brisat neku pokakanu guzu.
A mi koje to želimo smo zaglupljene, potlačene i degradirane?!
I da, autorici bi bilo bolje da je promislila sve aspekte roditeljstva na ozbiljan način a ne da se odlučila na taj korak zato što je to dio prirodnog slijeda.

@kosee, ajmo natrag. na text. gdje se novopečena mama užasava kako sada radi takve primitivne poslove kao što su pospremanje i kuhanje umjesto da doseže duhovne ili možda znanstvene visine pisanjem; popljuvala je sve žene koje kuhaju (među kojima sam i ja) i spremaju. I koje potrebe djeteta, ne hirove i prohtjeve, nego baš one potrebe koje se moraju zadovoljiti, stavljaju ispred svojih. Npr. potreba za mamom. Majčinstvo ni nije nešto što treba ispuniti život autorice, već nešto što treba ispuniti život njenog djeteta.
Glede položaja "centar svemira" mislim da nitko ne bi smio u taj položaj stavljati ni sebe, a ni svoje dijete (u najmanju ruku, šta ako se rodi još jedno dijete?????).

Autorica ovog teksta je napisala svoje stavove i doživljaje od poroda nadalje. Napisala je ono što je ona proživjela. Zašto je napadate? Ona je napisala i razlog zbog kojeg se odlučila na dijete, 90% vas ovdje nije napisalo svoje razloge-pukao kondom, previše strasti, premalo razmišljanja o kontracepciji itd..Jer svi znamo koliko neplaniranih trudnoća ima (OK, možda nije baš 90 % ali ih je jako puno). Ko kaže da je samomama bolja mama od autorice teksta zato što se zaljubila u svoje dijete odmah na porodu? Jesam li ja bolja mama troje djece u koje sam se zaljubila pri porodu nego svom prvom djetetu koji me je šokirao prvih mjeseci kad je stigao? Nisam. To su samo normalne faze, otkrića, suočavanje sa životom i odgovornošću koje roditeljstvo nosi. Ona je bila iskrena i napisala je tšo je mučilo. Koga briga što se to nekome od vas ne sviđa?

Krenimo ovako - ja sam ove godine bila na 6 vjenčanja, na svih 6 je mladenka bila trudna i njena trudnoća je bila povod vjenčanja. Toliko o svjesnim odlukama o majčinstvu i njihovom postotku među današnjim majkama.

Ne znam, i ja kuhanje i spremanje smatram primitivnim poslovima, ali ih radim i pokušavam ih učiniti zanimljivima jer nemam love platiti nekome da to radi za mene, a znam da su to stvari koje se moraju obaviti. Sad, ako to vrijeđa onoga tko to radi, ne znam. Mnogima je moj posao grozomorno užasan, mene to ne vrijeđa, ja bih ga radila tisuću puta radije nego čistila i kuhala.

Moja mama je napravila magisterij dok sam ja bila mala, tu je jako uskočila moja baka i preuzela ogroman dio brige o meni. Ona je kuhala i spremala, a mama se mazila samnom i igrala u pauzama od posla. Ne mislim da je zato loša majka, iako po nekim shvaćanjima očito jest jer me nije stavila na prvo mjesto. Meni je bilo bitno da je moja mama sretna i zadovoljna kao i da ja imam sve što mi treba. Oboje je bilo ispunjeno.

Ne bih ulazila u to tko koga vrijeđa, ima toga i s jedne i s druge strane. Moj stav je da je to nepotrebno i da svatko ima pravo na svoj doživljaj situacije, kao što ga ima pravo iznijeti.

Vanja, a ma ko se sad pravi grbav, molim te. Ja napadam autoricu teksta? Istu onu koja vrijeđa sve majke koje su sretne i koje su se našle u majčinskoj ulozi. Šta mene bi trebalo valjda biti sram reći da sam sretna kao majka? Većina mama je napisala da je željela djecu, pa ne znam odakle pakosne pretpostavke o puknutim kondomima. To isto nije vrijeđanje, uopće? Ti imaš svoje mišljenje o tekstu, pa molim dozvoli da i ja imam svoje. Ponovit ću se - po meni nije prihvatljivo imati djecu iz eksperimenta, nije prihvatljivo imati djecu da udovoljiš suprugu pa koliko got da ga voliš, jer donosiš na svijet ljudsko biće i moraš znati što to znači.
Kosee, ja ne poznajem niti jednu jedinu ženu koja se udala zbog trudnoće, znam jednu koja se udala trudna a ostala je trudna dva tjedna prije vjenčanja, koje je spremala 10 mjeseci. Znam ih par udanih neke danas imaju djecu neke nemaju, znam nekoliko žena koje su ostale trudne i nisu se udale, neke i danas žive sretno sa svojim partnerima, neke ne. Uopće ne kužim kaj si htjela s time reći. Brak nije preduvjet za majčinstvo niti je nedostatak braka preduvjet za propast veze i loše mame. To što je tvoja mama napravila opet nema nikakve veze s ovim o čemu autorica priča. Kako ti to ne vidiš? Tvojoj mami treba skinuti kapu i kako možeš reći da te nije stavila u centar svog svemira? Nisi spomenula tatu pa ću pretpostaviti da je mama morala financijski skrbiti za tebe, a iz ovoga što si napisala ona je napravila sve da to i uspije - za tebe, sama to kažeš. Pa tko je onda bio centar njenog svemira? A još si spomenula i da te pažnjom obasipala u sve vrijeme koje je od posla/magisterija imala. E tako je to-nije sjela kukat kako joj je teško i kako si joj teret i ne zna kaj bi s tobom jel? Mislim ne kužim jel se pravite bedaste ili u čem je stvar? Pa naravno da velika većina žena radi, magistriraju, studiraju i imaju milion drugih uloga u životu osim što su majke. Nije stvar u tome da ćeš kad postaneš mama svemir stat, da ti možeš maziti bebicu i prebirati batate za kašicu svog zlata, stvar je u stavu prema majčinstvu, u tvojoj zdravoj pameti i trudu koji si spremna i voljna uložiti u dijete, kao i u druge stvari u životu. To se, da malo filozofiram, može preslikati na sve životne uloge. Kako je netko ranije rekao "princezi" će biti teško u svim ulogama u životu ako nije u centru pažnje. U ovoj ulozi jednostavno nije pod reflektorom, pa ga mora pomaknuti na sebe.
Kuhanje i spremanje nije vrijedno komentara-kuhaš i spremaš bez obzira na dijete osim ak nisi hoarder ili zmazanac. A baš da ćeš oglupit ili završit u ludnici jer si zgrijela 6 bočica mlijeka ili skuhala 5 kašica dnevno, e ajde ne seri. Kaj dok nemaš djece živiš od prane pa ne moraš kuhat, a kuću ti spremaju šumske životinjice kao u pepeljugi, koje su se sad razbježale zbog plačljivog djeteta?
Još ću jednom ponoviti: da svatko ima pravo iznjeti svoj stav ali ako ga iznosi na način na koji je ovaj teks iznešen, svatko ima pravo i odgovoriti na njega na svoj način. Drugim riječima, nisam od onih ko tebe kamenom ti njega kruhom.

Do sada se nisam obazirala na vrijeđanja, al sada hoću. Mnoge žene su ovdje iznjele stav suprotan mojem, ali niti jedna nije vrijeđala i da oprostite ovoliko srala kao ova "sretnica". Odgovorit ću ti tonom kojem si i ti meni.

@ sretna mama : U tekstu sam iznjela što mi se događalo prvih mjeseci nakon rođenja djeteta i iz teksta se da shvatiti da se radi jako maloj bebi. To su MOJA razmišljanja i crnjaci na HORMONIMA. To si mogla shvatiti ako već tako puno čitaš. Ali nisi, jebi ga. Izuzetno sam pazila nikoga ne uvrijediti. Ali, kosturi iz ormara ti iskaču, pa si napisala bijesan i vrijeđaući komentar od 500 redova. Ako si MAJKA, gdje ti je EMPATIJA? Jer, nije baš da si dobila poriv da mi napišeš da će biti bolje, lakše ili bilo što afirmativno.
Tko TEBE vrijeđa u tekstu?

Kućanski poslovi su nešto što sve mi svaki dan radimo kao jedan dio dana i kao takvo je normalna stvar, ali kad se život svodi samo na to, činjenica je da zaglupiš. Briga o maloj bebi + kućanski poslovi + nespavanje = zaglupljujuća karantena. Ako je to nekom špica života - blago njemu jer sretan je onaj kojem malo treba.

Kažeš da si istovremeno majka, psihologinja, defektologinja, vozačica liječnica.. Dobro da znam pa ću javiti prijateljicama koje rade kao psihologinje i defektologinje da su glupače što su godinama grijale stolicu i volontirale s bolesnom djecom jer su mogle samo raširiti noge za diplomu, a doktorirati jer su spekle tortu na djetetov 5 rođendan.

Jako dobro obavljam svoj posao majke, ne brini. I jako sam željela svoga sina. I jako ga volim, ako te možda to brine. Ima sve što mu treba, i materijalno i emocionalno. Samo kod mene ta stvar ide postepeno, ja nisam postala sveznajuća mama kad mi se dijete rodilo. Imam hrabrosti biti iskrena što mi je priskrbilo puno žena koje su mi priskočile upomoć i naučile me svačemu. Mene nije sram reći da nešto ne znam i da se borim sa stavljanjem nekog drugog na prvo mjesto. Ja sam svjesna problema i baš zato ga i rješavam. Ali bi me bilo sram rađati djecu i očekivati da me netko zbog toga financira. I mene i djecu.

I da, odkud ti novac za tebe i djecu ako si po zanimanju sretna mama i ne zarađuješ?

Kuhanje i spremanje nisu primitivni poslovi. To su poslovi koje isto netko treba obavljati kao i sve druge poslove. Za njih treba imati dara kao i za druge poslove, kao npr. pisanje. Meni je lakše napisati dobar znanstveni rad nego prirediti dobru večeru za goste. Lakše mi je i sašiti dobru haljinu nego prirediti tu dobru večeru. A trudim se stvarno puno godina. Oko spremanja sam se prestala truditi. To mi tek ne ide. Primitivni poslovi, malo morgen. Skidam kapu svim urednim osobama koje svaki dan kuhaju i uz to još i rade svoj posao. I krivo mi je kad vidim kako se mnogi s visine odnose prema ljudima (obično ženama) koje žive od obavljanja tih poslova. Hajde vi svi koji smatrate kuhanje i spremanje primitivnim poslovima živite bez toga. Jedite ono što uberete ili već nešto. Nemojte ni čistiti ni spremati. Ili možda postoje neki primitivniji ljudi koji će to raditi umjesto vas. Sad kad je @kosee napisala o tim poslovima šta je napisala, shvatila sam da je ovo zapravo portal za višu kastu i da nemam šta tražiti na njemu.

LOL, "sretna mama" je ono kako sponzoruše sebe međusobno nazivaju. Skoro sve žene nogometaša i dilera su sretne mame. Riknut ću od nekih bisera ovdje, baš ste me nasmijale :)))

Sretna mama , a prema pisanju frustrirana žena.Dobitna kombinacija za odgoj djece.

Autorici: na obaziri se na ove zmije gore. Kako ne bi siktale, kad u životu nisu mogle birati. Sigurno nisu izabrale biti u 4 zida. Ali kad ti se to već u životu desi, najpametnije se uvjeravati kako je to super i ispunjavajuće. I čišćenje i pospremanje nije dosadno nego viši cilj. I kad ti sve opcije u životu propadnu, uvijek ti ostane "ona stvar", za koju će se uvijek naći neka budala da ju plati. Sve dok mu ne rodiš djecu. I onda će se je zasititi i potražiti novu. Jer, što može pružiti žena koja u životu vozi samo na jednom kolosjeku, koji god da je?
A sretna mama...ne znam stvarno kakav ti primjer pružaš svojim sinovima? A tek kćerima??!!

Idemo do kraja demistificirati majčinstvo i pomoći ženama koje su nasjele na propagandu katoličkih časopisa i zlobu "zmija koje nisu imale izbora" pa sada truju druge mlade žene pričama o ljepotama majčinstva.
Ono što feminizam slavi kao izvanredno postignuće ljudi sa širom i dugoročnijom vizijom razvoja socijalnih odnosa počinju shvaćati kao problem. Radi se o sve većem zaostajanju muškaraca u obrazovnom sustavu, a da ne postoji razlika između muškaraca i žena na kognitivnom nivou. Pa se tako, nakon dugogodišnjih i prilično ozbiljnih istraživanja, došlo do zaključka ( i to iz više izvora) da su društvene promjene, konkretno raspad obitelji, velikim dijelom utjecale na gore navedenu pojavu. Broj samohranih roditelja, a napose majki, smatra se jednim od osnovnih uzroka negativnih promjena kod dječaka. Kod nas se broj samohranih roditelja popeo na 200.000, a u Americi "moderne" obitelji gotovo su dostigle one nuklearne.
istraživanja su pokazala kako se samohrane majke značajno manje bave sinovima nego kćerima, kako i u tom smanjenom vremenu igre i komunikacije češće pokazuju svoje nezadovoljstvo i nezinteresiranost, kako ih češće fizički kažnjavaju nego kćeri i, naposlijetku, puno teže uspostavljaju kontakt pun ljubavi i povjerenja.
Smatra se da je ovo prisutno i u nuklearnim obiteljima, ali je zbog uloge oca sve korigirano pa je teže primijetiti hladniji odnos koji postoji na relaciji majka-sin nego na relaciji majka-kći.
Ovo je u potpunoj suprotnosti sa dosadašnjim urbano-ruralnim legendama i vjerovanjima u svezi odnosa majke i sina. Naravno da se ovdje radi o statističkim pojmovima i s pravom se tu mogu pojaviti majke koje će tvrditi da to nije istina i kako imaju nevjerojatno tople odnose sa sinovima, ali brojke iz višestrukih istraživanja pokazale su to što su pokazale.
Zato bi bilo korektno reći mladim majkama koje se uče roditeljstvu i očekuju kako će se i kod njih s vremenom pojaviti ta legendarna i opjevana majčinska ljubav da su šanse da se to dogodi puno manje ako imaju mušku djecu. I to osobito ako u njihovom životu nije prisutan otac djeteta.

Kuhanje može biti kreativno i zahtijeva znanje i praksu. Kuham ali ne čistim. I da, čišćenje, pranje, spremanje i peglanje JESU dosadni i zaglupljujući (jer su repetativne radnje). Osim ako nisi već sam po sebi dosadan i glup pa ti je sve ravna crta :)
Uopće se ne radi o tome da mi je to ispod časti ili nešto slično. Radi se o tome da mi je to gubljenje vremena jer ću za to vrijeme zaraditi novac radeći posao koji jako dobro radim. Tim novcem ću platiti spremačicu i još će mi ostati da potrošim na svoju obitelj. I zbog toga sam viša kasta? Nisam, samo jako dobro radim svoj posao i ide mi matematika.

Sretnamama, pomiješala si me s nekim drugim, nisam ja pisala o majci s magisterijem..Uglavnom, da skratim što sam htjela reći-ja imam četvero djece i ja sam sretna majka koja obožava svoju djecu i svoj život. Kuham, čistim, perem, igram se s djecom, družim, volim svog muža, imam super brak i sve funkcionira. što ne znači da imam poriv vrijeđati autoricu teksta zato što je napisala da se nije zaljubila u svoje dijete kad ga je rodila i što prve mjesece majčinstva ne smatra romantičnim i krasnim. Imaš pravo iznijeti svoje mišljenje, naravno, ali ti si ljuta na ženu jer nije dobra mama. A to je zaključak koji si izbukla iz njenog teksta-da nije dobra mama.

Ivana, i profesori na fakultetima rade zaglupljujući posao (a da ne kažem oni u školama): rade repetitivne radnje, poučavaju duže vremena jedno te isto gradivo. Svake akademske ili školske godine opet i opet jedno te isto. Da poludiš.
Nisam vidjela da je Sretna mama zatvorena u 4 zida i da je isfrustrirana, to u njenim tekstovima nema ni implicite. Naprotiv, ako je netko isfrustriran, onda je to autorica teksta na koji se svi referiramo. I da, viša kasta si ako misliš da trebaš biti pošteđena zaglupljujućih poslova i raditi samo ono što se tebi sviđa. Upravo tako su se prema svojoj djeci tijekom nedavne povijesti (ma, i danas) odnosile majke u višim društvenim slojevima (pogledajte npr. djetinjstvo i odrastanje Winstona Churchilla, na takav tip odnosa majka-dijete mislim).

@Ivana, a ti sjediš samnom u mom domu pa znaš sve o meni i o mojim životnim izborima? Kvalificiraš me „siktavom zmijom“ jer se ne slažem sa Anom? U kategoriji sam „sponzoruše“ i prostitutke jer smatram da se žena mora osjetiti emotivno i mentalno spremnom biti mama? Otkud ti znaš na koliko kolosjeka ja vozim? Sve si to o meni zaključila na temelju mog komentara? Pa, u krivu si.
Baš krasno, smisleno i s porukom.

reasilvija, fascinira me što je netko na temelju mog posta zaključio kakva je priroda ovog portala. Ja nisam njegova zastupnica niti se smatram mjerodavnom za neku temu pa da bi se stvari određivale prema meni. Iznosim svoj doživljaj stvari, a ti iznosiš svoj, nemam s time problema dok god obje prihvaćamo stav one druge.

Ja nisam majka, moj se život poprilično vrti oko posla, naravno i oko muža, ali realno volim navečer pročitati stručnu literaturu dok muž gleda serije; a pospremanje i peglanje su mi najveća gnjavaža koja postoji, no naravno da ju odradim.
I želim dijete. Vidim da se motivacije za dijete propituju, no mislim da svaka žena koja je svjesno odlučila imati dijete zna kako izgleda kad želiš dijete i kad ti odjednom bilo koje dijete na cesti ulazi u fokus, a svaka dobivena menstruacija postane izvor tuge. Dakle želim ga već neko vrijeme svim instinktima koje imam, a za koje sam mislila da ne postoje.

E sad.. Spremna sam se potpuno posvetiti djetetu i znam da će me trebati više nego ikoga na svijetu, posebno na početku. Istovremeno me strah te prve godine koju ću provesti doma na porodiljnom i strah me izoliranosti od svijeta i načina na koji će moj život i moj svijet funkcionirati. Također sam povremeno u doticaju s jednim djetetom iz šire obitelji koje mi neopisivo ide na živce jer je razmaženo i agresivno. I onda brinem i o tome kakvo će moje dijete biti i hoću li imati ljubavi i strpljenja za njega.

I ja, kao i autorica teksta, polažem velike nade u priču da ću svoje dijete bezuvjetno voljeti i da će taj osjećaj doći prirodno s trudnoćom, porodom i svime ostalime.
I zanima me ako postoje žene kojima to nije bilo tako, kao što me zanimaju one kojima jest.
Ne mogu predvidjeti kako ću ja funkcionirati kao majka. Ovakvi tekstovi me sigurno neće odvratiti od majčinstva, ali su mi zanimljivi i mislim da nemam pravo osuđivati nečiji doživljaj situacije u kojoj se nalazi. Vjerujem da svaka majka radi najbolje što može u danim uvjetima i situaciji.

Nažalost, znam da je majčinstvo, kao i svaka druga stvar, predmet natjecanja među ženama, i imam osjećaj da je situacija i ovdje takva. Teško nam je jedne drugima pružiti podršku i razumijevanje, lakše je reći - ako je meni teško, neka bude i tebi; ili ako je meni lako, onda si ti nesposobna jer tebi nije.

Uglavnom, ja se neću maknuti s ovog portala, ali mislim da sam na ovoj temi dobila sve informacije koje sam htjela. Zahvaljujem autorici što je podijelila svoju priču i želim joj puno sreće i uspjeha u daljnjem majčinstvu kao i radu. Voljela bih da nam za koju godinu napiše svoje viđenje majčinstva iz nove, nešto iskusnije perspektive.

@kosee: baš mi je drago da si dala malo više detalja, pa ti možda mogu biti od pomoći. Muž i ja smo 4 godine "pokušavali zatrudnjeti" i imali lijepog vremena za pripremu, a ja sam pogotovo bila revna jer sam žensko. Zatrudnila sam kad sam prestala misliti na to kad ću i opušteno živjela život. Isto nam se život vrtio oko poslova koje volimo, prijatelja, hobija i jedno drugog, naravno. Činilo mi se da sam se pripremila najbolje moguće iako mi je trudnoća izgledala kao PMS koji nikada ne staje :(. I onda se dogodilo da prvih mjeseci satima plačem u wc-u jer su počeli neki osjećaji nevjerojatnog straha i panike. Samo da naglasim da ja inače uopće nisam taj tip, čak štoviše, često sam glupavo hrabra. Nisam bila depresivna, bila sam u šoku. Koliko god se ja pripremala, na hormone ne možeš utjecati, niti na filmove u glavi koje oni nose.Prijateljica me upozorila na sve to, a i na to da će se druge praviti glupave jer se njima to nije desilo, elem, one su sposobne, a ti nesposobna. Na kraj pameti mi nije se natjecati u nečem što nam je svima priroda podarila, ja se natječem u onom što niti zna niti može baš svatko. Zaključila sam da jako ovisi koji si tip žene, a meni su bebe nerazumljive, ne znam šta hoće i šta im je i to me dovodi do ludila jer želim pomoći. Što više vremena prolazi, to se više zaljubljuješ u svoje dijete, ne zaljubiš se jedino ako si monstrum, tako da ne brini za to. Prva godina je skoro kao zatvor, al s time se najbolje pomiriti jer stvarno brzo prođe. Drugih 6 mjeseci je već bitno lakše, a i lakše je ako ne dojiš. Pomoć ostalih žena je jako dobrodošla, no mama i svekrva u manjoj dozi, vjeruj mi. Prvih barem 5 tjedana ne moraš primati goste, ustvari radi po osjećaju, al znaj da ništa ne moraš niti kome šta duguješ. Duguješ sebi, mužu i djetetu. Moj muž je predivan, on me maltene porodio, a trajalo je 17 sati.Podrška muža je najvažnija jer ti je on najbliži. Samo budi svjesna da su SVE opcije moguće i budi otvorena za sve njih. Nagrada koju dobiješ za sav taj užas je jedno malo biće, potpuno čisto i bez ega koje iz dana u dan otkriva svijet sa znatiželjom u očima. Izgled djeteovog lica kada prvi put u životu topi led u ruci ili koje prvi put osjeti okus kiselog - neprocjenjivo je. Želim ti sreću i apsolutno je sjajno da se informiraš o svemu, da donosiš svjesnu odluku, a ne da izbacuješ djecu kao što toster izbacuje kruh jer "država daje jako puno love za treće dijete".

@reasilvija: za vrijeme porodiljnog sam sve sama radila po kući i dosta mi je. Čim počnem raditi ću si barem jednom tjedno priuštiti tetu spremalicu, a ja ću otići na manikuru, pedikuru, kavu s frendicama, književnu večer, skakanje padobranom, ples, wellness...you name it! Krvavo sam grijala stolicu većinu života, počela sam raditi još kao tinejđer, 10 godina života izgubila po bolnicama i preživjela bolest koja ima veliki postotak smrtnosti i kad su me već bili otpisali, ja sam uskrsnula jer sam se trudila i borila ko magarac.MOŽDA ćeš sada razumijeti zašto me boli neka stvar ako mene i meni slične posprdno smatraš "sebičnom" i "višom kastom" jer sama odlučujem što ću sa svojim novcem raditi. Novcem koji sam JA zaradila! I na kojem to poslu čovjek može raditi samo što mu se sviđa i kakvo je to simplificiranje života?
Ma šta vi uopće radite i komentirate na ovakvim portalima ako ste protiv da žena sama raspolaže svojim novcem?

Ana, osvrnut ću se samo na dio komentara upućen kosee. Palac gore i kapa dolje. Znaš li koji je problem sa tvojim izvornim člankom? U njemu si željela biti feministica (sa svim što uz to ide), "moderna" žena kakva se danas forsira, ona koja ruši tabue. I zato takve reakcije u pojedinim komentarima. U svom prethodnom komentaru ti si žena sa svim manama i vrlinama, sa svom snagom i slabostima koje idu uz to. I kao takva nemaš se zato čega stiditi-ni pred feministicama, ni pred onim koji te kritiziraju ovdje. Ideja da o svemu progovoriš je izvrsna i hvale vrijedna. Problem je što si pri tom podlegla trendovima.

Uau! To je to o čemu si pričao još jedno muško? Hahahahhah. Genijalno.
Autorici teksta za početak.
Ti se moraš draga odlučiti kaj ti misliš, ili si možda podvojena ličnost. Tekst koji si napisala i tvoji komentari iz 10 mj nemaju apsolutno nikakve veze s ovim kaj sad pričaš. Ili si fulala prvotni tekst ili sad lažeš da umanjiš ono kaj si napisala i prikažeš se u svjetlu mame u baby bluesu za koju će svaka normalna zena pokazati empatiju. Moram ti skrenuti pažnju da nisi baš pažljivo čitala, jer si me zamjenila za jednu drugu komentatoricu koja je napisala da je stay at home mom i da preuzima brojne uloge u životu svoje djece. I vjerujem da si dovoljno inteligentna da i sama shvatiš što je htjela reći navodeći sva ta zanimanja, nemoraš se praviti mutava i glupirati se s izjavama "....jer su mogle samo raširiti noge za diplomu, a doktorirati jer su spekle tortu na djetetov 5 rođendan...." Ali, ako nisi shvatila, evo ja ću ti pojasniti. Htjela je reći da kao majka mora svašta naučiti i primjeniti razna znanja da bi odgojila svoju djecu. Ok? Što se tiče mojih 500 redova, ja ti i inače puno pričam, pa tako kad se oglasim to je uvijek opširnom, bar mjesta na serveru ima. Nemam kostura u ormaru, moji svi su lijepo obučeni i sjede u hodniku, ne vjerujem u skrivanje u ormare i pod tepihe. Što se moje plaće tiče i tu si me zamjenila, ja sam u svom komentaru napisala da radim. Malko si se zapjenila pa ti se pomješalo. A mama koja je napisala da ne radi zasigurno nema potrebu tebi i sličnima opravdavati svoju financijsku situaciju ili bi možda morala jer vi ste samoprozvane pripadnice više kaste. Joj, joj, mene! Kaj moram tražit dozvolu za čitanje i ostavljanje komentara na ovom portalu?
Vanja - tebi se niti nisam obratila za majku s magisterijem već kosee,
šta na ovom portalu svi letimice čitaju?
Ivana, oh moj moj micica ti mora da imaš kristalnu kuglu doma pa sveeee vidiš i sveeee znaš, pa tako znaš da ja nemam izbora nego biti siktava zmija i prostituirati se da me suprug uzdržava. Mogla si malko bolje pročitati moj komentar pa bi vidjela da radim. A da si čitala komentar od druge mame vidjela bi da žena spominje vlastiti izbor i fax, pa bit će da je imala i neke druge opcije, ali možda ti ipak znaš bolje? Kaj ti si se susrela s takvim muškićem pa znaš?
Ovi svi vaši komentari su više nego jadni. Vrijeđanje bez argumentiranja ( k'o desničari) - ne slažeš se samnom glupa si kuja koju uzdržava muž- gluposti koje pišete o meni, kao da se znamo pa znate nešto o meni i mojim izborima. Ja sam (ok žestoko slažem se, takva sam) komentirala ono kaj je napisano, a napisano je sranje koje se ni uz kakav trud ne može umanjiti.
I ajde više dosta o kuhanju i spremanju postaje stvarno bedasto. Mislim da ni autorica nije htjela da joj se članak svodi na kućanske poslove.

Čitajući ove komentare rekla bih sretnoj mami, da nije problem tvoje viđenje majčinstva, tvoj izbor, tvoj stav.Problem je tvoj način izražavanja i tvoja gomila negativne energije koju prenosiš kroz tvoje postove.Ja sam mama, volim svoje dijete najviše na svijetu, željeno je, i bila sam sto posto spremna na njega, ali nitko nije toliko spreman dok sve okolnosti majčinstva ne osjeti na vlastitoj koži.Ti govoriš kao da su svi dani isti, kao da žena nema u svojoj ulozi majke pravo na dane slabosti.Dovoljno je jedan jedini dan u dugoj ulozi majke, da neka majka u krznom stanju napiše i gore stvari nego što je ana napisala u svom tekstu i da će se mnoge žene pronaći u njemu.Vjerojatno i ti, ali ti to nećeš priznati, a ona je
priznala.Ono što je najvažnije, a to bi ti kao majka trebala znati, da su ti dani stvarni ali emocionalno beznačajni u usporedbi s ljubavlju prema djetetu.Potpuno mi je nejasan taj tvoj rekla bih živčan izričaj i pametovanje oko toga tko bi ili ne bi trebao biti mama.Potencijalne mame, naravno da postoje krize, teži i lakši dani, nespavanje, preopterećenost......prekopavanje po svojim emocijama i mislima, koje nekad ni ne čujete od silnih poziva mama, mama, mama, mama i tako milijun puta na dan, a onda nastupe dani ponosa i ushićenja u kojima se prethodnih dana očaja niti ne sjećate.I tako u krug.

Marija slažem se sa svime što si rekla. To zna i to će reći svaka mama, uostalom u nekom ranijem komentaru i sama sam to rekla. Upravo o tome se i radi. Ali autorica se ne referira na poneki dan nego na život. Ne znam da li smo čitale isti tekst. Ok moje izražavanje je žestoko ( već sam to i rekla) osobito zadnji komentar, ali zaista je bedasto koliko se tu neki rade glupavi.

@sretna mama: ti si jedina koja se tu pravi glupa i ima neke zaključke koje nitko nema.. Moj tekst je pisan prvih mjeseci djetetova rođenja, a dijete sad ima 11 mjeseci. Kosee je tražila da joj napišem kako je sada i napisala sam. Ništa se od mojih stavova nije promijenilo osim ljubavi za dijete koja raste iz dana u dan, a to lijepo piše u prvotnom tekstu, da će se to dogoditi. I dalje mi je sve to jedna velika tlaka, no razlika je u tome što kad je dijete veće - imaš neke vidljive rezultate pa ti se tvoj posao ne čini baš toliko besmislen. Iskreno, ne znam koliko ima smisla da ti išta objašnjavam jer ti sve izvrneš naopako. SVRHA TEKSTA JE BILA PISATI O TEŠKIM STRANAMA, što ne znači da lijepih NIKADA NEĆE BITI. Samo ih je bitno manje.

Ne čini te primitivkom tvoj odabir majčinstva kao zanimanja već tvoj seljački način komunikacije "s visoka". Neugodna si, živčana, dociraš i tvoja je istina univerzalna istina. E pa nije i pisala sam ovaj tekst svim friškim mamama koje peru crnjaci koji su i mene. A ima nas jako puno, a po tvome, sve smo ne-majke.

Over and out, ne mogu više, zamara me komunicirati s nekim tko nema rastezljive okvire razmišljanja i ima logičke pogreške u zaključivanju.

@još jedno muško: stvari se mijenjaju, naučiš se nositi s malom bebom, ali bazično nisam promijenila razmišljanje. Znam da to nisi ni sugerirao. Hvala, cijenim konstruktivnu kritiku i komentar i uzimam ga u obzir.

@ana je napisala: "... ću si barem jednom tjedno priuštiti tetu spremalicu, a ja ću otići na manikuru, pedikuru, kavu s frendicama, književnu večer, skakanje padobranom, ples, wellness..."
@ana, za mene si ti viša kasta; znam da višu kastu "boli neka stvar" šta o njima misle oni koji samo mogu sanjati o ovom što si nabrojala. Ali i mi iz niže kaste smo grijali stolicu, a i među nama ima onih koji su srećom uspjeli preživjeti; ali kakve to veze ima s majčinstvom? Ne bi trebalo imati veze. Btw. ako si možeš priuštiti porodiljni dopust duži od 6 mjeseci, ti si viša kasta. Mi iz niže se nakon 6 mjeseci vraćamo na posao, i kad platimo ratu kredita u francima, ne ostane nam ni za pedikuru. Pa ne možemo same raspolagati svojim novcima, jer ih nemamo. To možete samo vi iz više kaste. Koje "boli neka stvar" za nas iz niže kaste. Ja bih predložila da se za svaki tekst naprave odvojene rubrike za komentare: jedna za višu kastu i jedna za nižu. Ovo kad smo svi zajedno ne funkcionira, jer višu kastu "boli neka stvar" za nižu, i ne može razumjeti o čemu niža kasta uopće govori.

Ja tek sada ništa ne razumijem.
Ana, konkretno: da li si ti pisala o postporođajnoj depresiji?
Jer ako je to slučaj, onda tvoja tvrdnja da nigdje nisi mogla naći adekvatan savjet i pomoć ne stoji.Na svakom portalu o majčinstvu i trudnoći postoji barem jedan članak o baby bluesu, postporođajnoj depresiji i postporođajnoj psihozi; objašnjeni su okidači, simptomi i dostupni oblici pomoći. U konačnici, uvijek se može o tome razgovarati sa liječnikom opće prakse, ginekologom, pedijatrom, patronažnom sestrom, na telefonskim linijama za pomoć mamama....znači mreža pomoći je jako dobro organizirana.
Slažem se da je postporođajna depresija kod nas tabu tema, da se žene teško nose sa tim stanjem i da se prije svega srame same pred sobom i da im treba pomoć i podrška.
Ali kroz cijeli tvoj članak proteže se generalna misao kako je majčinstvo grozno i kako uništava ženu a sa time se ne mogu složiti.

A možda ona nije znala da se radi o postporođajnoj depresiji, možda još ne zna :-) Ja nisam znala, shvatila sam to tek kad sam rodila drugo dijete i shvatila koliko sam bila zbrčkana zbog hormona prvi put.
@r, istina je ovo što pišeš, većina nas ne može ni razmišljati o nekakvoj ženi koja će čistiti ili o manikuri, pedikuri..i ne možemo raspolagati svoje novce na svoje gušte jer tih novaca nema, osnosno ono što ima ide na stvarni život, osnovne potrebe koje djeca zahtijevaju. Ja spadam u one srednje, ni malo ni puno, i mogla sam priuštiti biti na porodiljnom do kraja, ali ipak, moji gušti mi nisu toliko važni, odnosno, nisu važniji o djetetovih.Ustvari, i da imam viška, ja bih gledala kako da njima priuštim nešto ekstra, što inače nemaju. Eto, možda je u tome razlika. Samo mama, ili sretnamama, ti uopće nisi sretna nego si isfrustrirana. Kad naučiš da nismo svi mi ljudi isti, da ne moraju svi imati jednak izbor, prirotete i stil života, da trebaš pustiti ljude na miru i ne nametati im svoje mišljenje, onda ćeš tek biti sretna

samo mama. ono što ti ne kužiš je da je ovo feministički sajt. tu se sakupljaju profesionalne žrtve po zanimanju. kad je moja žena rađala ja sam znao sve o depresijama a ona je bila u takvom bedu da sam se bojao da ne učini nešt djetetu ili sebi. ali oboje smo znali da je to tako jer o tome pjevaju ptice na grani.
ali to ne vrijedi za feministice. one će izigravati totalnog idiota ako mogu ispasti žrtve. samo čekam da feminizam uvrste u listu psihičkih poremećaja jer po svojim istupima on je danas upravo to.

@Vanja, jako sam svjesna da nisu svi ljudi isti i ne trpam sve u isti koš. Ne namećem svoje viđenje svijeta i života ali da, nađem se uvrijeđena kada u ovom okruženju, gdje bismo sve trebale biti žene, opet postoje jednake i jednakije. Kada me zbog mojih izbora, prioriteta i stila života etiketiraju degradiranom, zaglupljenom i poniženom. Jer ja sam full time mama i samim time nisam realizirana osoba.
I ne, nisam isfrustrirana.
Moj izbor je samo moj i imam puno pravo zahtjevati da se poštuje i cijeni.
A što se tiče ne prepoznavanja stanja postporođajne depresije, ne budem ti tu dala za pravo. Dođeš doma sa bebom, osjetiš da nešto nije kako treba: zbunjena si, premorena, preplašena, nervozna, nezadovoljna, plačljiva, bojiš se= potražiš pomoć. Jako je jednostavno.

Uopće nije jednostavno. Dođeš doma s bebom, pojma nemaš što ti je činiti, kako to sve skupa uopće treba izgledati, to je sasvim nova situacija u životu, znaš da je strašno važna a ne znaš kako se trebaš osjećati. Jednostavno je sve u teoriji, kad ovako pročitaš..a kad prolaziš kroz to onda nisi siguran jeli normalno ili nije. Ja sam isto full time mama ali ne mislim da sam kvalitetnija mama ili osoba od mame koje se ostvarila u karijeri pa vrlo spretno barata svojim životom. Ako je ona sretna, njeno dijete, i ja i moja djeca, tko može sebi uzeti za pravo i reći da je jedno ok a drugo nije? Ja sam znala što JA želim za svoju djecu, svoju obitelj i sebe samu, pa sam se tako i organiziralo. Ana ima drugačije viđenje svog života i to je ok.

Ana, ne ja ništa ne izvrćem i mnogi komentatori/ce ovdje su ostavili u suštini iste komentare, a ti sada pokušavaš izvrnuti ono što si rekla jer nisi očekivala kritiku nego podršku.
Podršku od mene nećeš dobiti nikada zbog dijelova teksta kao : "Nema mi ništa draže od razbijanja (društvenih) tabua." , "...od mladih dana nisam sanjala ni bijelu vjenčanicu ni hrpu dječice..." , " Moglo bi se reći da sam htjela dijete iz filozofskog razloga."
Vidiš to su ti razlozi da nemaš djecu. I trebala si biti fer i priznati da nisi za mamu i ja bi ti rekla bravo! Jer svatko ima pravo na izbor i nije potrebno da se silom tjeraš na nešto što od mladih dana znaš da ne želiš.
Nadalje sad tvrdiš da se radilo o baby bluesu i da si pisala tekst prvi mjesec nakon poroda i ponovo lažeš jer u tekstu navodiš : "...Ni prvi mjesec, ni drugi, ni treći; tek sam oko 6 mjeseca života svoje bebe POČELA razvijati neke osjećaje...."
Ne kužim kakva si ti osoba kada ti je toliko stalo do mišljenja nepoznatih ljudi. Zašto sad izvrćeš priču jer te komentiraju i kritiziraju? Ako nisi spremna na kritiku nisi trebala objaviti svoje mišljenje na javnom portalu. A to što sad govoriš o baby bluesu nema veze sa razumom jer si se mogla obratiti na 100 adresa od patronažne do udruge Roda i na 100 instanca između, kao što je Sebo rekao to se vrlo lako prepoznaje, o tome se vrlo mnogo priča i imaš mnogo ljudi koji su tu za tebe. Ali nije stvar u baby bluesu stvar je u tome da si ti centar svemira i ne možeš prihvatiti da je reflektor skrenuo s tebe.
Sad što se tiče obraćanja svisoka, pa ti si ta koja se svim stay at home mamama obraćaš sa riječima : " Ali bi me bilo sram rađati djecu i očekivati da me netko zbog toga financira. I mene i djecu. " ili " ...a ne da izbacuješ djecu kao što toster izbacuje kruh jer "država daje jako puno love za treće dijete". Ako ti sebi daješ pravo da se na taj način obraćaš ženama koje su odlučile i imaju mogućnosti biti mame koje ne rade, onda otvaraš put da se s tobom komunicira na isti način. Ja nisam od tih mama koje su doma ali znam ih i znam da su sretne ispunjene nisu zadrte glupače, nisu u karanteni, imaju društvene živote, bave se kreativnim radom, volontiraju, pomažu drugim mamama koje rade, uče, čitaju, pišu, aktivne su u zajednici, izlaze i imaju mnogo prijatelja i bave se svojom djecom stalno i sa ljubavlju i vjeruj mi sve do jedne su staložene, i mnogo sretnije od tebe.
Još samo jedan citat: " I dalje mi je sve to jedna velika tlaka, no razlika je u tome što kad je dijete veće - imaš neke vidljive rezultate pa ti se tvoj posao ne čini baš toliko besmislen."
Briga za bespomoćno novorođenče je tlaka, besmisao, bez feed backa i vidljivih rezultata. Oh mamice moja nepripremljena.
I rest my case!

lijepo je čovjek gore rekao kako je ovdje došla ispasti cool u društvu feministica. i tako bi i bilo da se ovdje nisu nakotili razni provokatori, muškarci, Bocko i slična muška stoka sitnog zuba. a potom i razne mame iz srednjeg vijeka. bit će da su oni kao i ja došli ovdje vidjeti na kakve se to udruge troši novac iz proračuna. bog te neka libela dobila lovu. WTF.
i umjesto da stigne zasluženo priznanje za smjeli članak evo kritika. nemreš bolivit.
ja sam Rodu pročitao od naslovnice do korica i nazad. oboje smo postavljali pitanja na koje nam je kvalitetno odgovoreno. evo npr iz 2011 www.roda.hr/article/readlink/907
ovaj Anin članak je teški feministički bullshit. jer kako je moguće da netko tko zna napisati članak i objaviti ga ovdje ne može pronaći na tisuće materijala o majčinstvu i problemima koji idu uz to. i umjesto da se država financira korisne sajtove poput Rode oni financiraju ovakvo smeće čiji članovi osjećaju prazninu ako svakog dana ne nađu barem jedan dokaz patrijarhata i zlostavljanja žena. ovi što traže iluminate u kukuruznim pahuljicama za njih su mila majka.

@Vanja, kako to misliš ne znaš kako se trebaš osjećati u trenutku kada se nađeš sama sa svojim djetetom, kao friška mama? Želiš reći da prosječna žena prosječnog obrazovanja ne zna prepoznati moguće patološke osjećaje kada ih ima? Pa kako onda uspjevamo prepoznati PMS ili bilo koji neugodan i patološki osjećaj u životu i nosimo se sa njime? Same ili uz tuđu pomoć.
A postporođajna depresija jest patološki osjećaj, poremećaj prepoznat od strane liječnika, zakonodavaca i društva. I postoje načini i mehanizmi da se on ublaži i na kraju nestane. Osim toga, postoji i nekakva obitelj, valjda? Nekakva majka, svekrva, teta, baka, neka interna mreža podrške,netko kome se možeš povjeriti i tko će ti pomoći.

pa lijepo. Ja sam mislila da je sve to samo strah, panika, ogromna odgovornost..sve ono nešto s čim se nikad u životu nisam susrela do onda a bilo mi je normalno, budući da sam dobila dijete, pa, kao, to ide s tim. Nije postporođajna depresija želja da ubiješ sebe ili dijete, nije poriv da mlatiš, razbijaš..tako da sve one depresivne osjećaje ili strahove lako možeš zamijeniti za pod normalno. Kažem, tek kad sam rodila dugo dijete sam vidjela kako je to sve ustvari divno i krasno, koja sreća je roditi dijete i posvetiti se njemu. I tek onda sam shvatila koliko su me hormoni bili zeznuli.

Draga Ana, hvala ti na ovom hrabrom i potrebnom tekstu! Imaš i moju podršku i prijavu na učionicu premda (zasad) ne planiram biti mama u ovom životu. ;)

@Vanja: upravo se o tome radi o čemu ti pišeš i mislim da smo se davno skužile.

@sretna mama: ti si ili jako tvrdoglava ili jednostavno ne razumiješ, a bit će da je oboje. Prvo, moj tekst nije za takve poput tebe koje su sretne mame. On je za mame koju su u odrasloj dobi htjele dijete, pripremile se, a svejedno im se dogodio šok.Pisala sam takvima da se ne osjete usamljeno i nenormalno kako je bilo meni. Tada se činilo da je samo meni dok nisam shvatila da nas je više od pola, ali da se o tom ne priča. Da li ti je ovo razumljivo?
Konkretno, tražila sam pomoć kod Roda (što piše u tekstu samo ne navodim kod koga) i dobila na telefon militantnu babu koja mi je rekla "neka se samo opustim", a ja nisam mogla izgovoriti rečenicu od napadaja plača. I još me upilala s dojenjem, maletene će bit autističan ako ne budem dojila, a meni se mlijeko nakom mjesec dana potpuno povuklo i mislim da je to bilo od stresa. Prešla sam na bočicu, a on je u 10 mjeseci samo 1 imao temperaturu i potpuno je zdrav. Toliko o tome.
Nemam ništa protiv konstruktivne kritike, dapače, to se kuži iz mnogih mojih komentara. Ali imam protiv osobnog napada, količine negativne energije koju ti projeciraš, i ponajviše vrijeđanja. Ti jednostavno nisi u stanju voditi smislen i pristojan diskurs.
Ako misliš da je normalno imati treće dijete jer država za to daje pare....to bolje da ne komentiram.
Da čujem: gdje je feed back uz novorođenče?? Moja prijateljica je to najbolje opisala: "to ti je kao orhideja, svaka 3 sata ju zaliješ, a između toga ona bulji kroz prozor." Neki od nas ne kuže tu neverbalnu komunikaciju što nas ne čini lošim majkama.

Tebe očito buni jedna stvar: misliš da je nemoguće istovremeno ne uživati u ulozi majke i biti dobra majka. Mrziti pelene i kućanske poslove i obožavati svoje dijete. E, pa moguće je, itekako je moguće. Ima jako puno takvih žena i ne cvrkućemo sve od sreće zbog kakice.

@ana, zašto ne pročitaš tuđi tekst prije nego što ga komentiraš?
@sretna mama, ono što mi nikako nije jasno je to da te komentatori karakteriziraju kao frustriranu mamu.

Draga Ana, dobru namjeru ideološki si obojala i sve je ispalo onako kako očito nisi željela. Zaista je, u najmanju ruku nekorektno, govoriti o tome kako se o ovom aspektu majčinstva ne piše. Čak i u vremena kada internet nije bio toliko moćan medij o ovakvim problemima moglo se pročitati i čuti ako je zaista postojala želja. Možda je tvoj problem upravo u rečenici gdje kažeš kako si dijete htjela iz filozofskog razloga. Filozofija se može primijeniti u mnogim segmentima ljudskog života (i smrti), ali vrlo teško kod automehaničara, arhitekta, liječnika ili kod majčinstva. Moram se upitati koji vrag se događa sa današnjim mladim ženama? Ja poštujem vašu odluku da budete samostalne i jake, ali me beskrajno ljuti kada u tim pokušajima ne uspijete i odmah krivca tražite u sistemu, patrijarhatu i sl. Prihvaćanje odgovornosti za svoje postupke "koji ruše dogme" izgleda da vam je strano. Tako si i ti odlučila za svoju neobjašnjivu neinformiranost odlučila okriviti čak i Rode.
Podsjeća me to kada je u našem prihvatilištu za pse mlada dama koja je došla volontirati digla opću paniku kada ju je pas ugrizao (vrlo malo, ako je to uopće i bio ugriz). Njoj nitko nije rekao da pas može ugristi u azilu.
I što reći takvoj osobi?
Ti si mogla napisati članak i bez da rušiš tabue za koje, uz najbolju volju, ne mogu reći da postoje. Ja sam također roditelj i to sa puno dužim stažem i mogu ti reći kako mi je čudno da te zaobišla priča o aspektima majčinstva koje spominješ. Na kraju ću biti prilično bezobrazan i reći kako bi bilo dobro da malo proširiš krug ljudi s kojim se družiš. Ako su u njemu samo ovakvi koji bezrezervno podržavaju ovaj tvoj članak, a nema ovakvih kao "sretna mama" moram ti reći da će tvoj život i dalje obilovati sličnim neugodnim iznenađenjima.

@reasilvija
Nalaziš se na stranicama gdje je feminizam jako dobro došao. Zato se nemoj začuditi ako sretneš lava koji trži hrabrost, limenog čovjeka koji traži srce i strašilo koje bi htjelo imati mozak. Predugo moju tazbinu čini i žena koja je život posvetila "borbi za prava žena" (sic) kako ne bi znao o čemu govorim.

@Vanja, slažem se da si se mogla bojati, paničariti i brinuti.
I ja sam se brinula i paničarila.
I ne mislim da ppd nužno znači želju da ubiiješ sebe ili dijete niti da divljaš. Razumijem finese.
Ali strahovi i depresivni osjećaji ne idu pod normalno, osobito ako traju duže vrijeme, onda se potraži pomoć. A pomoć je mladoj mami dostupna na svakom koraku, osobito današnjim mladim ženama.

@još jedno muško: Ne postoje tabui? Mi onda ne živimo na istoj planeti, očito. Pitala sam mamu i svekrvu (obje su obrazovane žene) zašto mi nisu ništa rekle o ovim stvarima. Jedna je poricala da su joj se uopće dogodile, a druga mi je rekla da budućoj majci ne želiš reći te stvari. U jednom imaš pravo, a to je da će me neugodna iznenađenja čekati na svakom koraku jer ne podnosim zabijanje nosa u pijesak i pometanje stvari pod tepih. Tu se radilo samo o mojim osobnim doživljajima. Koji uvijek nalete na svakojake reakcije, meni to nije strano, niti mi je prvi put. Znaš li što je najzanimljivije od svega? Nakon što sam napisala ovaj tekst, shvatila sam da je to bila zadnja karika u mom procesu postajanja majkom. Na kraju ispada da je to bila psihoterapija pisanjem i mojoj horor je završio s ovim tekstom, doslovno mi je laknulo. Dakle, hvala svima jer ste svi bilo dio toga, a neki imali skroz druge namjere. Život nekad stvarno ima smisla za humor :))

Ana, između ostalog napisala si:
"Pretražila sam sve živo i NIGDJE nisam naišla na pomoć ili podršku, nedajbože stručnu pomoć na poznatim linijama za pomoć."
"Pitala sam se da li je moguće da se u 21. stoljeću, u zemlji navodno zapadne demokracije, o tome ništa ne piše"

Tabui postoje, ali ovo nije tabu već tvoje osobno iskustvo, a rekao bih i propust koji si poslije pokušala prikazati kao nešto što je gotovo pravilo.
Ja sam rekao što mislim o svemu i nema smisla da se prepiremo. Generalno, ako se izbaci podilaženje feminizmu, ovo je vrlo koristan članak osobito zbog prikazanih tvojih emocija i subjektivnog doživljaja. Ali reći tabu za nešto što se već dugo može saznati čak i na katoličkim pripremama za brak sigurno daleko je od objektivnosti.

Ana ponovo me optužuješ za vrijeđanje, a ja ću ti još jednom ponoviti, ti si ta vrata otvorila. Ti si u tekstu i komentarima izvrijeđala sve mame koje ne misle kao ti i ja ti vraćam istom mjerom. Sa mnom nema smislenog diskursa i pristojne rasprave zato što citiram tvoje komentare i ne dam da radiš budalu od mene. Toliko nas želiš uvjeriti da si u pravu da u komentarima odustaješ od većine onog što si rekla u tekstu samo da dokažeš svoju superiornost. Govoriš o tabuima, mitu sretne mame isl. uzimajući u obzir samo sebe i svoje iskustvo.
Mi se nikada nećemo složiti oko ovoga. Tvoja vizija sretne mame i mame domaćice je žena sa kuhačom u ruci, viklerima na glavi, u haljini iz 50-ih. Moja je bitno drugačija, ne mislim da te majčinstvo i priznanje sreće i ponosa zbog djece čini manje modernom i emancipiranom ženom.
Da malo za promjenu i sebe citiram " Briga za bespomoćno novorođenče je tlaka, besmisao, bez feed backa i vidljivih rezultata. Oh mamice moja NEPRIPREMLJENA." Sama činjenica da očekuješ feed back od novorođenčeta veći od - sretno spava i pokojeg anđeoskog osmjeha dovoljno govori o tvojoj četverogodišnjoj pripremi za majčinsku ulogu. Donijela si doma novorođenče!
"Tebe očito buni jedna stvar: misliš da je nemoguće istovremeno ne uživati u ulozi majke i biti dobra majka." Da buni me u pravu si apsolutno. Mislim da svaka mama koja sebe smatra dobrom mamom uživa u svojoj ulozi majke i uživa u svojem djetetu (da te preduhitrim, ne naravno ne mislim uvijek istim intenzitetom u sve dane života svoga), a ne bavi se djetetom hladno i s mukom, zato što mora. I uza sve priče o PPD koje su se naknadno razvile u ovoj diskusiji ostaje činjenica da si napisala to što si napisala što s PPD nema nikakve veze.
Vanja, svi mi znamo prepoznati patološke osjećaje, nemojmo se raditi bedasti. Strah od nepoznate situacije u kojoj beba plače a ti ne znaš što joj je - prestrašena mama, nije isto kao želja da ostaviš to isto dijete u ormaru da ga ne čuješ - mama s PPD. Panika od bebinog plača i sreća kad beba prestane - prestrašena mama, panika i užas 0-24 zbog same činjenice da imaš bebu u kući- mama s PPD i slični primjeri. Naravno da i sam PPD ima gradacije i ne žele sve mame s PPD baciti bebu kroz prozor, ali svako ljudsko biće je u stanju prepoznati da li se boji nove situacije ili nešto s njim ozbiljno nije u redu, jer PPD je ozbiljan poremećaj koji prepoznaju i doktori i pravna struka, pa tako se mame u prvih 40 dana nakon poroda (babinje) i pred zakonom tretiraju kao neuračunljive odn. osobe smanjene ubrojivosti.
Još jedno muško, čitala sam tvoje komentare i na drugim člancima ovdje, divim se tvojoj staloženosti i tvojim čeličnim živcima, skidam kapu, moj naklon.

I na koncu Ana, iskreno se nadam da ti je pisanje ovog teksta i ova rasprava bila katarza kako kažeš i iskreno ti želim da nađeš to što tražiš. Bez obzira na nesuglasice i žučne diskusije želim ti svu sreću.

Meni je drago da je ovaj tekst napisan zato što sve mi znamo nešto što žene koje nemaju djecu-ne znaju. A to je da je dolazak djeteta jako stresan i težak period.I nitko te ne može pripremiti dovoljno na svu onu paletu osjećaja koje će nova mama doživjeti. I pred drugima će se smiješiti i reći kako je krasno, kako je beba savršena, život je savršen i sve je dobilo smisao. A u stvarnom životu patit će se s neispavanošću, sa cicama, sa rezovima, bolovima, strahovima i panikom, izgubljenim identitetom, osjećajem manje vrijednosti jer bi sve trebalo biti krasno i divno a vidiš da nije. I zato nam ovakvih tekstova treba što više. Meni je nespavanje toliko teško padalo da sam više puta požalila što sam rodila. Bila sam toliko umorna da nisam bila sposobna racionalno prosuđivati najjednostavnije stvari, toliko silno sam željela spavati da sam bila ljuta na druge mame što mi nikad nisu rekli da ću prijeći granicu normalnoga, da je umor nula bodova prema tom ekstremu od premorenosti kojeg sam doživjela. Činilo mi se strašno pokvarenim od žena na čitavom svijetu što nam lažu i dolazak djeteta predstavljaju kao nešto posebno. Za drugo dijete sam bila jako spremna jer sam znala što me čeka (a i dijete nije bilo ni upola zahtjevno kao prvo) i za mene je njen dolazak bio nešto najposebnije na svijetu. Kao i dolazak trećeg i četvrtog djeteta. zato što sam znala što je to i kako sve to izgleda. Prema tome, svaka žena treba znati što je to i kako to može izgledati. Zato je ana napisala ovaj tekst, da se rabije mit o romantici nakon poroda.

@sretna mama svaka vam cast sto.imate zivce da se borite sa vetrenjacama... Za PPD se nije znalo do.50-tih godina... Strasno da su bebe takav teret i stres roditeljima. Sve ama.bas sve probleme tokom porodjaja sam zaboravila u roku od dva dana. Rezovi? Normalno i strije tu i tamo su sastavni deo trudnoce i porodjaja. Ovde je problem sto jedna majka svoje novorodjence dozivljava kao uljeza koji joj iz korena menja zivot. @ Ana gospodjo da se razumemo staviti dete na prvo.mesto ne znaci da ce to dete biti razmazeno nego znaci da cete u nekim.minornim stvarima morati zapostaviti sebe kao sto neko rece nema izlazaka i cuganja do 5 ujutro ali zato su tu neke druge stvari koje me ispunjavaju... E pa izgleda da ste vi zaista jedna egocentricna osoba koja je stavila karijeru ispred svoga deteta jer ako je vama.bitnije da pisete.nego da smirite dete koje place i pokazete mu da vam je stalo do njega onda sta vise reci na sve to? @ Vanja gospodjo vi isuvise menjate misljenje nemoguce je biti i mesec i sunce u istoj raspravi. I nije tacno da je jednostavnije za majke koje rade vani! Vani se radi od 7 ujutro do 7 navece u medicinskom.polju ili od 9 do 5 ukoliko imate "zva je i karijeru" ono malo zena koje rade uvece ili rano ujutro rade u proizvodnom sektoru i ne mozete.uopste da kazete da je to jednostavnije. Cinje ica je da se za neke stvari treba potruditi i prestati postavljati sebe na.pijedestal. Srecno!

Konačno sam, kad sam pročitala dovoljan broj komentara, shvatila u čemu je štos. Ženama kao što je Ana (koja si može priuštiti skakanje s padobranom) dijete je puno veće opterećenje nego ovakvima kao što sam ja (koja si ne može priuštiti skakanje s padobranom). Razlog je jednostavna: ona rođenjem djeteta puno toga gubi (puno skokova s padobranom), a ja ne gubim, u usporedbi s njom, gotovo ništa. Meni je samo rođenje djeteta, i novonastala situacija - roditeljstvo dovoljno uzbudljiva stvarnost i izazov (npr. izazov nespavanja, ovo što je @Vanja opisala, naravno da ti to nitko neće reći, jer je neizrecivo, neopisivo i nevjerojatno koliko možeš podnijeti i u šta se pretvoriš kad više od godinu dana ne spavaš); Anino dijete mora se natjecati sa skakanjem padobranom; dijete od one druge mame mora se natjecacati s putovanjima po cijelom svijetu. Takvi roditelji moraju načiniti težak izbor kada se odlučuju za dijete, i sigurna sam da pate zbog svega čega se moraju odreći, a mi, koji si ništa od toga ne možemo priuštiti, ni ne gubimo ništa.

lapsus (očito radim previše stvari u isti mah, a čak mi ni djeca ne smetaju u ovom trenutku): skakanje padobranom, ne skakanje s padobranom; molim pripadnike tajne jezične policije da uvaže ovaj ispravak

Reasilvija, mogu ti ja odgovoriti kada sam već pri računalu. Tvoj problem je što si prihvatila patrijarhalnu ulogu žene-majke. Da si prihvatila feminizam imala bi izbor između skakanja padobranom i majčinstva. Bolje da ti ja to kažem nego netko drugi :) Jedino što se bojim da se, dugotročno gledano, radi o skakanju bez padobrana. Na žalost to će mnogima biti jasno tek kada bude kasno.