Sa stavom

09.07.2018. 19:39:00 - Lidija Čulo

'seks turizam'

Nečiji odmor je nekome pakao: seksualna eksploatacija žena u turizmu

Foto: ECPAT

Foto: ECPAT

U doba kada su turizam i putovanja jedna od vodećih industrija, sve više pažnje počinje se obraćati na negativne posljedice turistifikacije: prenapučenost gradova, komercijalizacija i gubitak lokalne kulture, zagađenje okoliša, izrabljivanje radne snage...

Prema podacima Međunarodne radničke organizacije, žene čine oko 70% radne snage u turističkoj industriji, a polovica ih je mlađa od 25 godina. Unatoč tome, podcijenjene su, potplaćene i eksploatirane. UNWTO upozorava kako žene u turizmu obično zarađuju 10 do 15 posto manje od muškaraca, a u obiteljskim turističkim biznisima su dodatno opterećene neplaćenim radom (čišćenje, kuhanje, komunikacija s gostima...). Bez obzira što čine većinu zaposlenih u tom sektoru, često su isključene iz procesa odlučivanja i općenito vide manje konačnog rezultata u obliku beneficija.

Isto tako, ukoliko dođe do negativnih trendova u turističkom sektoru, žene su prve na udaru po pitanju posljedica.

Sun, sea, sand & sex turizam često skriva još jedan S: slavery

Možda najevidentniji i najbrutalniji slučaj ženske eksploatacije u turizmu je seksualni turizam. Izraz koji spaja seks i putovanja, a zvuči tako ležerno, liberalno i zabavno. Poznajem barem nekoliko muškaraca koji su se zabavljali u posteljama Daleke Azije, a radeći u turizmu čula sam brojne priče i iz naše regije. Uglavnom su te priče imale dvije strane. Onu veseliju uvijek je pričao kupac, ohrabren idejom da – ako je nešto platio, to je zaslužio i nije ništa Bogu skrivio.

Možda i nije, no teško je znati. Umotana u celofan zabavnog odmora, isprobavanja egzotičnog i drugačijeg, klišeja o submisivnim Azijatkinjama ili emancipiranim prostitutkama Amsterdama te kulturoloških izlika, seksualna eksploatacija postaje gotovo nevina ideja.

Ne radi se o moraliziranju i napadu na djelatnice u seks industriji i njihovih klijenata. Tko želi – bujrum. Problem je u onom dijelu seks industrije koji se oslanja na lažno dobrovoljne djelatnice (čitaj: istraumatizirane, zlostavljane, siromašne, ovisnice, beskućnice itd.) ili jednostavno na prisili, nasilju, prijetnjama, trgovini ljudima itd. Isto tako, problem je nedostatak svijesti o skrivenoj strani seks industrije koja rezultira idejom da pojedinac ne čini lošu stvar, ili ako čini – ne može ionako ništa promijeniti.

Iako se ova tema ne čini goruća u doba pandemije kada su putovanja stala – jednako je važna, poduprta podacima o još riskantnijem, labavije reguliranom i opasnijem tržištu nego prije.

 Prilika čini lopova

Iako i dalje prevladava stereotip seks-turista kao situiranog muškarca, bijelca iz Europe ili SAD-a, to više nije standard. Većina seks-turista nisu konstantni korisnici usluga, niti aktivni tražitelji, što bi se možda mislilo. To su najčešće putnici koji mogu biti "obični" turisti, volonteri ili poslovni putnici koji iskoriste priliku ako im se pruži. A pruža im se na tim destinacijama (za razliku od zemalja iz kojih dolaze), u formi striptiz klubova, salona masaže, bordela, ulične prostitucije, telefonskih seks linija i pornografije, rent-a-girl agencija, dogovorenih brakova...

Odsječeni od svoje svakodnevice, takvi putnici često iza sebe ostavljaju posao, obaveze ali i moralne dvojbe. Tome u prilog ide i činjenica da su žene s kojima se susreće drugačije – one su stranci iz druge kulture, pa ih je time i lakše (makar podsvjesno) dehumanizirati. "Istrenirane" u svom poslu, djeluju dostupnije, prijateljskije i submisivnije od žena u njihovim matičnim zemljama. Čak i kada se upuštaju  u odnos svjesni položaja tih žena, tješe se mišlju kako joj financijski pomažu.

Seksualne slobode idu ruku pod ruku s prazničnim slobodama i hedonizmom godišnjeg odmora, a u siromašnim zemljama ovo je dobro unovčeno. Srećom, Zapadnjaci si mogu priuštiti taj vid zabave, potvrđujući svoju nadmoćnu muškost dvostruko: seksualno i financijski.

Zadovolj(e)ni odabirom destinacije, tretmanom i ostvarenjem fantazija, vjerojatno će se vraćati po još, što samo dodatno potiče rast seks industrije, tj. daljnju trgovinu ženama i njihovo seksualno izrabljivanje.

Začarani krug

U izvješću UNODC-a iz 2009. godine zanimljiv je jedan podatak, barem iz izvještaja zemalja koje su provele temeljitija istraživanja. Kako je organizirani kriminal uglavnom "muška aktivnost", pretpostavljalo se kako će i u krijumčarenju ljudi muškarci biti uvjerljivo dominantniji, naročito ako se uzme u obzir nasilnički karakter "poslovanja".

Međutim, ispostavilo se da je broj žena koje sudjeluju u trgovini i krijumčarenju žena neočekivano i daleko viši nego u drugim kriminalnim sferama poput ubojstava ili pljačke – od 18% u Nizozemskoj, preko 40% u Latinskoj Americi, do čak 53% u Latviji.

Naravno, riječ je o onim krijumčarima koji su "ulovljeni", pa postoji mogućnost da je stvarni udio muškaraca veći, no budući da su u kriminalnim strukturama uglavnom na višim pozicijama, ostaju dobro osigurani u sjeni. Svejedno, brojke nisu zanemarive, kao ni činjenica da su brojne krijumčarke nekad i same bile žrtve krijumčarenja. Ideja da same postanu "šefovi" čini im se kao izlaz iz vlastitog pakla.

Unutar kriminalnih krugova zna se kako će ženski krijumčar lakše steći povjerenje (ženske) žrtve, a često su već u bližem kontaktu. Začarani krug tako se zatvara: zlostavljane žene prodavane turistima kao roba i same postaju zlostavljači koje podižu novu generaciju žrtvi, po koje se opet vraćaju – zadovoljne mušterije.

Erotiziranje egzotičnih destinacija

Da država često sama potencira ovaj vid "zabave", vidljivo je u bizarnoj ideji Ministarstva turizma Ugande. Oni su 2019. godine na popis proizvoda koji trebaju privući turiste stavili – obline svojih žena. U tu svrhu pokrenuto je natjecanje ljepote "Miss Curvy Uganda" uz pojašenjenje ministra turizma, Godfreya Kiwande: "Imamo prirodno obdarene, lijepe žene u koje je milina gledati. Zašto da to ne iskoristimo kako bismo promovirali naš turizam?". Kasnije je malo uljepšao svoju izjavu pojasnivši kako je to ujedno kampanja za prihvaćanje raznolikosti u industriji ljepote, te način da žene Ugande demonstriraju svoju ljepotu i intelekt. Naravno, ako su mlađe od 35 godina.

Ideja da žene mogu služiti kao ljudski ZOO je stara, ali ne i zastarjela. Od kolonijalističkih pohoda, objektiviziranja žena Trećeg svijeta, fetišiziranja lokalne kulture, pa do današnjih egzotičnih putovanja na seks šoping – princip je isti, sve su ostalo nijanse.

Uspon prostitucije na Tajlandu bio je naročit za vrijeme Vijetnamskog rata kada je američko vojno osoblje tražilo liberalnije oblike zabave, a nastavio se i kasnije kada je Tajland postao hit destinacija.

Vijetnamski rat pomogao je popularnosti tzv. Ping-pong nastupa u Laosu o kojima su 1970-ih pisali zapadnjački novinari i pisci, a koji je  s vremenom stekao reputaciju degutantnog i ponižavajućeg. No, danas je i dalje popularan na Tajlandu. U potresnom istraživanju njujorške novinarke Deene Guzder, jedna od nastupateljica podijelila je svoje iskustvo. Žene koje nastupaju na pozornici imaju samo dvije slobodne noći u mjesecu i plaću od 200 dolara plus napojnice od uglavnom zapadnjačke publike.

Njihovi međusobni odnosi su rijetko dobri – mnoge od njih imaju previše vlastitih trauma i jedva preživljavaju, a dio njih ne razumije jezik jer su dovedene kao seksualno roblje iz drugih zemalja. Gotovo sve imaju ozbiljne zdravstvene probleme koji zahtijevaju ginekološku intervenciju i boje se zaraze spolnim bolestima. No, zaštita im nije pružena jer one jednostavno nisu prioritet. Štovište, kada se 1980-ih virus HIV-a počeo širiti među seksualnim radnicima Tajlanda, vlada je problem pokušala zataškati kako ne bi uništila turizam.

Okretanje održivim opcijama

Iako su nekad prednjačile zemlje jugoistočne Azije, danas je seksualni turizam u rapidnom usponu i diljem Istočne Azije te Latinske Amerike. U pokušaju stvaranja sigurnih zona za one koji žele sudjelovati u seksualnim aktivnostima "pozitivne prirode" uz potpunu suglasnost, u nekim državama Centralne Amerike otvoreni su sex-friendly resorti za odrasle. U njima se putnici slobodno upuštaju u zabavu jedni s drugima, što eliminira opciju plaćanja i izrabljivanja lokalnih žena za seks. Smatraju kako to nije pokušaj izbijanja kruha iz ruku seksualnim radnicama, već korak u preusmjeravanju mušterija od industrije često bazirane na nasilju, prema ostvarenju njihovih potreba bez da pritom pati turizam.

Seks turizam ili turizam u kojem su žene posredno/neformalno seksualno eksploatirane nije samo odnos žena, poslodavca i mušterije – on je dio čitave mreže, i jednom narušen, u očima države predstavlja ekonomsku štetu za čitav lanac sudionika u toj industriji, od taksista, ugostitelja, hotela pa i do avio prijevoznika, naročito u zemljama poput Tajlanda, Brazila, Kolumbije itd. No, ne zavaravajmo se da je to dalek problem koji nas se ne tiče: visok postotak muškaraca koji plaćaju seks u upitnim uvjetima raste i u zemljama poput Španjolske, Italije, Japana, Nizozemske i SAD-a.

Seksualna industrija (u turizmu) je kompleksna međuigra rodne i klasne nejednakosti te socio-kulturoloških i političkih okolnosti. Svaka država će rado ubrati svoj dio zarade od turizma potaknutog seksom, no većina će prepustiti seksualne radnice milosti i nemilosti tržišta, ne omogućujući im pravnu ni zdravstvenu zaštitu, potencirajući daljnje rodne nejednakosti i kreirajući probleme u društvu koje neće (moći) pokrpati krvavim novcima.

Uz sve dostupne statistike, podatke i potresne priče, tvrditi kako svatko ima pravo zarađivati novac onako kako mu se sviđa znači u najboljem slučaju živjeti liberalnu bajku, a u najgorem svjesno okretati glavu od problema kako bi se opravdalo vlastito neznanje i ne-djelovanje – ili još gore, sudjelovanje u istom.

*Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Tagovi: seks turizam, seksualno iskorištavanje žena, turizam

Vezani članci:

Facebook komentari

Iz drugih medija

AEM